U Umjetničkoj galeriji Dubrovnik u utorak, 30. rujna 2014. godine, predstavljena je knjiga „Marko Rašica’“ autorice Sanje Žaja Vrbica. Monografiju je izdalo Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske.
Osim same autorice na predstavljanju su govorili dr.sc. Rozana Vojvoda, dr. sc. Irena Kraševac, dr. sc. Željka Čorak i dr. sc. Antun Karaman.

Marko Rašica (Dubrovnik, 1882.- Koločep, 1963.) hrvatski je slikar školovan na bečkoj Akademiji (1903.-1907.) u doba najvećeg procvata secesije koja je snažno obilježila rano razdoblje njegova slikarstva. Do 1917. živio je u Ljubljani, Münchenu, Pragu, Parizu i Nizozemskoj, a potom dolazi u Zagreb i postaje profesor na Obrtnoj školi. Rašica je bio izuzetno svestran umjetnik, pored ulja na platnu i akvarela, zidnih slika, okušao se u grafičkim tehnikama, iskucavanju metala, vitrajima, mozaicima, primijenjenim umjetnostima, grafičkom i tekstilnom dizajnu. Napisao je nekoliko književnih djela u formi proze i pjesama, povremeno se javlja novinskim člancima upozoravajući domaću javnost na potrebu pokretanja umjetničkih aktivnosti (1908.), reorganizacije umjetničko-obrtnih zavoda (1926.) te apelira na zaštitu crkvene baštine od prodaje i odlaska izvan granica zemlje (1937.). Bavio se i restauracijom umjetnina, a okušao se i u kiparskom području izradom gipsanog modela za spomenik pobjede na Lovćenu 1916.g.  Bio je član grupa Vesna, Medulić, Lada i Djelo. Iznimni su njegovi pejzaži dubrovačke okolice i sjevernog Jadrana koji su uvršteni u najznačajnije preglede hrvatske umjetnosti prve polovice 20. stoljeća i nalaze se u fundusima većine hrvatskih muzeja. Unutar hrvatskog slikarstva slikara dubrovačke provenijencije, Rašica se nadovezuje na Medovića i predstavlja sponu između Medovića i Ignjata Joba.