Povodom #MDM2020 s temom „Muzeji za jednakost: različitost i uključivost“, videom je predstavljeno nekoliko izložbi koje su se održale u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik od 2016. - 2019. godine, a koje uključuju prostorne intervencije. Riječ je o samostalnim izložbama Tine Gverović, Ivane Dražić Selmani, Ane Požar Piplica i Ide Blažičko, te zajedničkoj izložbi Nine Kurtele, Maje Marković i Natalije Škalić.

Kategorije „različitost“ i „uključivost“ odnosno „inkluzivnost“ prevedene u suvremenu umjetničku praksu mogu se odnositi na niz stvari, pa tako i na specifičnu vrstu izraza – prostorne intervencije. Premda je ponekad teško povući jasnu granicu između prostorne intervencije, umjetničke instalacije, ambijentalne skulpture ili pak site specific radova, nit poveznica nabrojanih vidova izražavanja uvijek je izoštrena komunikacija umjetnica s prostorom, bilo da je riječ o užim arhitektonskim datostima ili o širem ambijentalnom i povijesnom kontekstu prostora izlaganja. Posljedično, muzejski / galerijski prostor doživljava preobrazbe, a promišljena inkluzija prostora u „tkivo“ izložbe  upućuje promatrača na niz različitih vizura i kompleksne mogućnosti čitanja.

Tina Gverović na izložbi More ljudi (Umjetnička galerija Dubrovnik, 15.1. – 7.2. 2016.) problematizira mediteranski ambijent dotičući se njegovog povijesnog konteksta, suvremenih migracija, arhetipskih pojmova „obale“ i „granice“, te vizualno, različitim prostornim intervencijama, povezuje cijeli prostor trećeg kata Umjetničke galerije Dubrovnik u neprekinutu „plavu crtu“.  Od friza grafika s plavim podlogama koji prelazi i preko prozorskih i ulaznih otvora prve prostorije (Limb, 2016.), preko instalacije s plavom odjećom na podu (Inventar, 2016.), „linija“ kontinuira na plavo oslikanim plohama zidova posljednje prostorije (Plivači, 2016.) i simbolički se nastavlja na plavetnilo mora izvan muzejskog prostora. Umjetnica implicitno tematizira i ideju granice, koja osim svog teritorijalnog aspekta ima i puno širi kontekst - antagonizam završetka i početka, prisutan i u odnosu među radovima koji jedni od drugih kretanjem kroz prostorije baštine razine značenja. U središnjoj dvorani umjetnica radi prostornu intervenciju, odnosno instalaciju koja uključuje drvenu strukturu koja fingira splav i osam ulja na platnu s prizorima ledolomaca, glečera, splavi čime intenzivira vezu iluzionističkog prostora slike i stvarnog prostora izlaganja (Splav, 2016.) Kao što sama umjetnica kaže „ideja različitih tipova kretanja - vode, migracija, materijala“ zajednička je svim izloženim radovima.

Ivana Dražić Selmani u sklope izložbi Bella vista (Umjetnička galerija Dubrovnik, 6.10. – 13.11. 2016.) radi prostornu instalaciju Sol ispunjajući središnju i najveću izložbenu dvoranu Umjetničke galerije Dubrovnik solju u sloju od nekoliko centimetara stvarajući i vizualnu senzaciju i rad nabijen gustom simbolikom. Osim što je sol sama po sebi organska tvar snažnog simboličkog naboja, tvar koja je istodobno pročišćavajuća i zaštitna, ona ima i svoj lokalni kontekst, tj. potječe iz Stona, iz solane antičkih korijena čija je proizvodnja u prošlosti osiguravala znatne prihode Dubrovačkoj Republici.     

Sol raprostrta po galerijskom prostoru u dvorani u kojoj je prožimanje vanjskog i unutarnjeg prostora kroz staklenu opnu pročelja najintenzivnije u cijeloj građevini, svojom strukturom i bjelinom predstavlja podatni materijal za refleksiju najrazličitijih svjetlosnih senzacija, a mirisom i škriputavim zvukom koji, u ovakvom postavu, proizvodi, djeluje i na druga čula posjetitelja. Umjetnica jednostavnim postupkom stvara svojevrsni «unutarnji pejzaž» omeđen zidovima, izravne suprotstavljenosti nekadašnjoj stambenoj funkciji građevine (Vile Banac), po začudnosti, odnosno izokretanju obzora očekivanja najbliži ambijentima koji se javljaju u snovima.

Ana Požar Piplica u sklopu izložbe Vrijeme je… (Galerija Dulčić Masle Pulitika, Atelijer Pulitika, 16.3. – 30.4. 2017.), radi istoimenu prostornu intervenciju u Atelijeru Pulitika. Umjetnica prvenstveno reagira na situaciju utvrde (tvrđava sv. Ivana) ostvarujući svojevrsni vremeplov koji ide duboko u prošlost i odmiče se od današnje galerijske funkcije prostora. Pomoću voska umjetnica postiže volumen niza kabanica koje je sama dizajnirala i koje stoje nemarno obješene na čavlima, na drvenoj konstrukciji koja fingira vješalicu, te prizivaju u svijest neke imaginarne ili pak stvarne čuvare zidina, ljude iz nekog drugog vremena koji su možda boravili u tom istom prostoru. Njihova tjelesna neprisutnost pojačana je i postavom masivnog drvenog stola – trpeze prekrivene ovčjim runom (koje maštom autorice simbolički postaje Jazonovo zlatno runo iz klasične antike) - koji dodatno zaokružuje pojmove odsutnosti i nestajanja. Problematiziranje prolaska vremena, njegova neuhvatljivog tijela i lomnosti trenutaka kao glavne teme ove izložbe, umjetnica možda najdosljednije provodi u pločama od voska koje su konstanta u njezinu stvaralaštvu od 1999. godine. Naime, fragilnost voska postaje svojevrsna metafora prolaznosti, njihova podatna tijela nose biljege onog što im se događalo – topljenja, iskrivljavanja ili različite intervencije. U sklopu prostorne instalacije u prostoru Atelijera Pulitika umjetnica izlaže novonastale ploče od voska koje su svoj oblik i dimenzije dobile od eliptičnih mesinganih brodskih prozora, a na njima, u svojevrsnoj tautološkoj maniri s obzirom na promjenjivu prirodu materijala, urezuje riječ vrijeme – neuhvatljivo i sveprisutno.

Ida Blažičko u sklopu izložbe Tragovi vremena (Umjetnička galerija Dubrovnik,  17.11. – 12.12. 2018.) istoimenim ambijentalnim skulpturama vegetabilnih oblika osvaja i istovremeno preobražava vanjski i unutarnji muzejski prostor. Rad koji počiva na dijalogu s ambijentom zaokružuje se u interakciji s promatračem, a ono što je prisutno u svim autoričinim prostornim instalacijama, koje su puno većih dimenzija u odnosu na čovjeka, je pogled prema gore, u visinu, prema neograničenosti. Potpuno nenametljivo, ali u velikim zamasima, promjenama boje i teksture na različitim lokacijama postava, instalacija Ide Blažičko usmjerava na taktilno-vizualno iščitavanje cjelokupnog ambijenta, pa tako i njegova neposrednog mediteranskog okruženja. U zatvorenom prostoru vodi promatrača u prepoznavanje silnica unutarnje dinamike i međuigre vanjskog i unutarnjeg prostora, a na otvorenim punktovima, kroz poetične verzije „visećih vrtova“ nad atrijem i na terasi Galerije navodi na novu doživljajnost kamena građevine i brončanih skulptura postavljenih na otvorenom - osobito Meštrovićeve skulpture Daleki zvuci s kojom ostvaruje neposredan dijalog. Multipliciranjem vizura, skulpturom čija je tjelesnost potpuno negirana, koja je metamorfna, transparentna i „bestežinska“ umjetnica provodi povezivanje nivoa prostora, ali i meditativni proces njegovog osvještavanja.

Nina Kurtela u sklopu izložbe Prostor izlaganja (Nina Kurtela, Maja Marković, Natalija Škalić, Umjetnička galerija Dubrovnik, 26.9.2019. – 27.10.2019.) izlaže rad Zid u umjetnosti (2016. – nadalje), odnosno izbor iz serije digitalnih fotografija na kojima su prikazani fragmenti zidova berlinskih galerija i na kojima dominiraju bjeline i odsutnost prepoznatljivog sadržaja. Premda, u strogom smislu, nije riječ o prostornoj intervenciji, umjetnica načinom postava fotografija u monumentalnom frizu na samo jednom zidu središnje izložbene dvorane potencira tautologiju izložaka (zid na zidu), te minimalizmom i jednostavnošću zahvata usmjerava promatrača na meditativniji doživljaj samog prostora. Fotografije iz serije Zid u umjetnosti završni su produkt jednog opsežnog i iscrpljujućeg performativnog čina u koji je autorica uključila gotovo sva funkcionalna izlagačka mjesta u Berlinu, bez obzira na njihov profil. Praznina i odsutnost, kategorije koje  odašilju nastale fotografije, antipod su hektičnosti, gotovo prenapučenosti berlinske umjetničke scene, te antipod intenzitetu komunikacije koji je umjetnica ostvarila s brojnim galeristima i muzealcima preokrećući tradicionalno postavljene uloge. Stvaranje digitalnog arhiva fotografija berlinskih izlagačkih prostora autoričino je vlastito pozicioniranje unutar životnog i radnog konteksta, ali i univerzalno seciranje nezavidnog položaja umjetnika, smislenosti i isplativosti konvencionalne izlagačke djelatnosti, funkcionalnosti samog umjetničkog sustava.

Maja Marković u sklopu izložbe Prostor izlaganja (Nina Kurtela, Maja Marković, Natalija Škalić, Umjetnička galerija Dubrovnik, 26.9.2019. – 27.10.2019.) radi prostornu intervenciju naslovljenu Sve su strukture nestabilne. Vezu s graditeljskim principom i uspostavljanje moguće relacije „galerija – gradilište oblika“ autorica podvlači upotrijebljenim materijalima u kojima se, osim drvenih letvica pojavljuju masivne šperploče i pijesak. Naziv rada podvlači fragilnost / lomnost kao premisu i upozorenje, ali i put sagledavanja ponuđene konstrukcije. Crteži koji su uvijek u neraskidivoj vezi s prostornim oblikovanjima autorice ovaj put su konvencionalno ovješeni na zidu, ali s nešto manje konvencionalnim načinom opreme – staklena opna, naime, prekida se na nekoliko mjesta kosim usjecima koje prati cezura na drvenom okviru, te se oštrina i diskontinuitet dovode u izravnu opreku s koprenastom, mekanom teksturom crteža. Prevođenje stanja u oblik, dvodimenzionalnog u trodimenzionalno, problematiziranje pojmova omeđenosti, nedovršenosti, labave ravnoteže, fragilnosti, diskontinuiteta i stvaranje karakterističnih otvorenih struktura na razmeđi arhitekture i skulpture karakteristično je za sve autoričine izložbe posljednjih nekoliko godina, pa tako i za prostornu intervenciju kojom se umjetnica predstavlja u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Vizualni kod rada Maje Marković, odnosno svođenje na primarne oblike i fokusiranost na odnose linija i ploha snažno je povezano s nasljeđem avangarde i konstruktivizma, s idejama Bauhasa, a u hrvatskom  kontekstu s idejama grupe Exat 51 i njihovim kredom o sintezi svih likovnih umjetnosti i eksperimentu kao osnovnom postulatu razvoja likovne umjetnosti.

Natalija Škalić u sklopu izložbe Prostor izlaganja (Nina Kurtela, Maja Marković, Natalija Škalić, Umjetnička galerija Dubrovnik, 26.9.2019. – 27.10.2019.) izlaže crteže i niz skulptura rađenih posebno za prostor Umjetničke galerije Dubrovnik. Svodeći likovni izraz na temeljne elemente – liniju i plohu, umjetnica istodobno istražuje međuodnose crteža i skulpture / reljefa s lakoćom prelazeći iz jednog u drugi medij. Na suprotnim zidovima izlaže crteže pravilnih geometrijskih struktura  i plitke reljefe neobičnih morfoloških karakteristika, dimenzijama prilagođene upravo pojedinim prostornim odsječcima prostorije u kojoj izlaže, te  tim jednostavnim suprotstavljanjem radova objedinjenih i upotrijebljenom bijelom bojom pokazuje genezu reljefa iz crteža. Natalija Škalić je umjetnica koja inzistira na preciznosti izvedbe i sustavno se poziva na nasljeđe povijesnog konstruktivizma i minimalizma, dok nazivima izložbi i ciklusa odmjereno inzistira na likovnim, čak bi se prije moglo reći tehničkim pojmovima; Okomito na ravninama, Fragmentacija linije i plohe deklarativno odbijajući bilo kakvu naznaku osobnog, emotivnog. Ako se rečenom pribroji i inzistiranje na crno-bijelom registru, u izostanku neposrednog kontakta s Natalijinim skulpturama, teško bi se mogle zamisliti upravo one karakteristike koje mi se čine ključne za njeno stvaralaštvo: elementi igre, pomaknutosti, lakoće imanentne radovima nastalim u potpunoj improvizaciji. Njene skulpture nikad se ne iscrpljuju u finoći formalnih karakteristika, u ispitivanju optičkih zakonitosti, a angažiranost promatrača prije je voajerski pogled u svijet mogućih odnosa i metamorfoza, s posljedičnim ushitom i čuđenjem, nego racionalna zapitanost o opsegu i krhkosti osjetilne percepcije.

dr.sc. Rozana Vojvoda, viša kustosica UGD