ARHIVA · 2021 - Umjetnička galerija Dubrovnik

ARHIVA · 2021

DUBROVAČKI KOLORISTI 1918. – 1945.
- IZBOR IZ ZBIRKE UGD
Kustosica: Andrea Batinić Ivanković
Trajanje izožbe: 21.12.2021. – 30.1.2022.

Ignjat Job, Masline, 1935., ulje na kartonu, 49,4 x 65,4 cm

Dubrovnik, grad na periferiji zapadne kulture, „izabrani“ grad koji je stoljećima svojevrsni centar i žarište kulture, grad počašćen bojama i južnjačkim notama kolorizma, oduvijek je bio i ostao nadahnuće brojnim slikarima, pjesnicima, glazbenicima, kiparima i mnogim drugim umjetnicima. Društvene prilike u dubrovačkoj sredini u razdoblju između dvaju ratova obilježene su djelovanjem umjetnika okupljenih oko konzervatora i likovnjaka Koste Strajnića. Strajnić je kao estetičar, povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i konzervator nesebično podučavao mlade slikare, i to u vrlo teškoj likovnoj klimi, vremenu ratnih kataklizmi i raslojavanja svih već uvriježenih ljudskih, humanih normi. Stoga je generacija dubrovačkih slikara s početka dvadesetih godina XX. st. pošla svojim vlastitim umjetničkim putem - prema ekspresivnom kolorizmu

Božidar Rašica, Ispod Babina kuka, 1933., ulje na platnu, 39 x 43 cm

Nove generacije slikara odgojene u Strajnićevu okružju svoja likovna iskustva stečena u ratnom razdoblju prenijela su i u razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, poput Nika Miljana. Ipak, mjesto prvog trolista dubrovačkog kolorističkog kruga zaslužili su Gabro Rajčević, Ivan Ettore i Marko Rašica.

Gabro Rajčević (1912. – 1943.) bio je prvi među mladim umjetnicima koji se susreo sa Strajnićem. Rajčevićevo slikarstvo duboka je metafora ljudske zbilje dok su kolorizam i gestualnost, asocijativni pejzažizam i dinamičnost elementa prepoznatljivi lajtmotiv svih njegovih faza i ciklusa. Široka paleta boja u njegovim djelima postaje istodobno simbolična i strukturalna, jarka, vesela ili melankolična.

Ivan Ettore, Ulica sa četiri stabla, 1936., ulje na platnu, 48,5 x 66,3 cm

Ivan Ettore (1911. – 1938.) u svom kratkom slikarskom djelovanju ostavio je dubrovačkom i hrvatskom slikarstvu mnoga značajna djela. Promatrajući njegove pejzaže, stječe se dojam kolorističkog gibanja na njegovu platnu. Dinamika kolorita vezana je uz česte kolorističke kontraste, a način na koji tretira plohu gotovo je neoekspresionistički, vlaminckovski. Ettore u svojim slikama izražava duboku vlastitu impresiju, gotovo opipljivu u svojim pejzažima.

Marko Rašica, Pejzaž s Lokruma, 1932., ulje na platnu, 55,5 x 68,5 cm

Marko Rašica (1883. – 1963.) u svom je dugom životu ostvario golem opus, ponajviše nadahnut rodnim krajolikom, a u cjelini potaknut mediteranskim ambijentima. More i nebo nad morem, grebeni, čempresi i priobalni pejzaž prepoznatljivi su signum Rašičina slikarstva. Njegov primorski kolorit, guste i žarke boje slikarski su oslonci u lokalnoj dubrovačkoj tradiciji, stoga Rašicu doživljavamo ponajprije kao mediteranskog epikurejca koji se prepustio unutarnjem raspojasanom uživanju u radosti življenja.

Božidar Rašica, Portret Koste Strajnića, 1935., ulje na platnu, 78 x 57 cm

Uz djelovanje ovih „triju kolorista“ zanimljivo je zapaziti pojavu dubrovačkog arhitekta, urbanista i scenografa sa specifičnim slikarskim rukopisom Božidara Rašicu (1912. – 1992.). Njegov Portret Koste Strajnića naprosto pršti širokom skalom boja. On ih miješa, mijenja im tonalitet i intenzitet i uobličuje ih u plošne nepravilne forme. Zanimljiva estetska dvojnost nastala u dodiru autora i slike ipak uspijeva govoriti o egzistencijalnim emocionalnim napetostima otkrivajući strah, tjeskobu i usplahirenost unutarnjeg stanja duše.

Niko Miljan, Ulica između vrta, oko 1948., ulje na platnu, 63,7 x 73 cm

Jedinstvena figura koja se javlja u ovom razdoblju, struci nezanemariva i intrigantna, jest pojava dubrovačkog slikara Nika Miljana (1891. – 1962.) koji se iskazuje koloristički izražajnim namazom zamućena obrisa u blagim kromatskim određenjima kojima intonira atmosferu slike. Miljanov divizionizam ne zadire u dubinu slike. On ga gradi samo na površini ispod koje se krije onaj isti mozaik koji tvori čarobni svijet vlastitih slikarskih istraživanja, toliko topao da mi promatrači poželimo na trenutak biti dio njegova ozračja.

Od velike važnosti bila je pojava jednog majstora dubrovačkog podrijetla kod kojeg dubrovački motivi nisu projekcije Strajnićevih „uputa“, nego nastaju posve nezavisno od tog likovnog kružoka. Bio je to Ignjat Job kojeg smatramo rodonačelnikom dubrovačkog međuratnog kolorizma. Boja na njegovim slikama ima svoje glavno svojstvo - ona je „katalizator i prijenosnik svih mentalnih i vizualnih energija, nositelj svih likovnih preobrazbi“ jer boja tvori uznemireni rukopis, nemirne površine i doživljaj jake ekspresivnosti. Njegove figure žive u čudno nedefiniranu prostoru unutarnjeg duhovnog stanja. To su slike mentalnog stanja, slojevi duše preneseni na plohu slike, odnosno materijalizirani u superponiranju obojenih slikarskih struktura.

Ignjat Job, Vino, 1933. – 1935., ulje na drvu, 56,2 x 40,5 cm

Dubrovački koloristi ostavili su trag svojim slikarskim ostvarenjima koji nas vraća u prošlost, u osjećaj pripadnosti Gradu i njegovu umjetničkom krugu dok istovremeno izlazimo u prostore budućnosti gdje se trag dubrovačkog slikarskog kruga osjeti u suvremenoj umjetnosti našega podneblja.

Gabro Rajčević, Mrtva priroda, 1934., ulje na platnu, 50 x 48,1 cm

BIOGRAFIJE

IVAN ETTORE

Rodio se u Dubrovniku 16. 3. 1910. Pokazujući vrlo rano sklonost i darovitost za slikarstvo, nakon gimnazije u Dubrovniku, odlazi u Zagreb i upisuje se na Višu umjetničku školu. Ubrzo prekida školovanje i odlazi u Trst i Firencu. Slabo zdravlje prisililo ga je na prekid školovanja i prerani povratak u rodni Dubrovnik. Umro je u Ljubljani 1938.

IGNJAT JOB

Rodio se u Dubrovniku 28. 3. 1885. U rodnom gradu polazi gimnaziju, ali je školu uskoro zanemario i napustio. Početkom rata (1914.) uhitili su ga Austrijanci i zatočili kao taoca u Šibeniku. Pušten iz azila, Job se upisuje u Višu školu za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu i neredovito je pohađa. Sljedećih nekoliko godina živi u Dubrovniku, Zagrebu, Beogradu, Lopudu, u Vodicama, Supetru, da bi se na kraju pokušao skrasiti u Splitu (1933. – 1934.), Beogradu, Zagrebu, i opet, Supetru; sve do konačnog smirenja (smrti) u Zagrebu 28. 4. 1936.

NIKO MILJAN

Niko Miljan rođen je u Cavtatu 1891. Srednju školu polazi i završava u Dubrovniku, a prve poduke iz slikarstva dobiva kod akvarelista Josipa Lalića, te se 1909. upisuje na Akademiju u Pragu. U periodu od 1919. do 1931. radio je kao profesor na gimnazijama: u Tetovu, Kruševcu, Zemunu i Dubrovniku. Tijekom Drugog svjetskog rata boravi u Pragu do 1949. kada odlazi u Zagreb te se potom vraća u Dubrovnik 1956. godine gdje umire 1962.

GABRO RAJČEVIĆ

Rođen je 1912. godine u Dobroti. Godine 1925. dolazi s obitelji u Dubrovnik, gdje se definitivno nastanjuje. Sklonost slikanju dovodi ga 1928. godine u kontakt s likovnim kritičarom Kostom Strajnićem, što uz rad na Strajnićevim seminarima rezultira upisom Rajčevića na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1930. godine. U Dubrovnik se vraća 1934. godine. Teško bolestan od tuberkuloze, umire u Dubrovniku 1943. godine.

BOŽIDAR RAŠICA

Rodio se u Ljubljani 1912. godine. Već 1920. s obitelji se vraća u zavičajni Dubrovnik, gdje polazi gimnaziju. Ujesen 1932. Rašica upisuje studij arhitekture u rimskoj Valle Giulia, putuje Italijom i posjećuje izložbe. Nastavlja studirati u Beogradu, Warszawi i, konačno u Zagrebu, gdje je diplomirao na arhitektonskom odjelu Tehničkog fakulteta. Od 1954. nastupa kao scenograf na našim i svjetskim pozornicama. Umro je u Zagrebu 13. 9. 1992.

MARKO RAŠICA

Rodio se u Dubrovniku 13. 11. 1883. Isprva samouk, izradio je 1902. scenografske nacrte za dubrovačku praizvedbu „Ekvinocija“ Iva Vojnovića. Uspjeh mu je osigurao materijalnu potporu za studij na bečkoj Akademiji. Bio je profesor crtanja na Obrtnoj školi u Zagrebu, a umirovljen je prije vremena (1932.) i reaktiviran 1936., te je iskoristio „slobodne godine“ na najbolji način: slikajući u Dubrovniku i okolici. Umro je na Koločepu 27. 1. 1963.

IVANA PEGAN _ NEGDJE
4.12.2021. – 30.1.2022.
Kustosica: Petra Golušić

Multimedijalna umjetnica Ivana Pegan predstavlja se u izložbi knjigama, videoradovima, fotografijama, fotografijama s tekstom ili riječju pisanim pisaćim strojem, slikama u kojima su zapisi ili nisu. Izričaj se gradi od svijeta života i svijeta jezika kojima se estetika temelji na razmeđu ključnih pitanja temeljnih područja, životopisa, fikcije i žive metaforike. Pegan se bavi analizom uvjeta prostorne i predmetne percepcije i njezinih konceptualnih i jezičnih međuovisnosti. Istražuju se spoznajni i estetski učinci koji su različiti zbog materijalnih i metafizički strukturalnih uvjeta. Teorijskim, filozofskim i lingvističkim raspravama ona otvara specifična područja umjetničkog rada, izražavanja i prikazivanja. Razmatra samospoznaju subjekta i spoznaju. Interpretira život, kako zbiljski tako i imaginarni, mekoćom izričaja oštroumne percepcije i predstavlja ga u njegovim lomovima, ali i svjetlu.

Knjige, posebno u vizualnom kodu, imaju obilježja zena - spontanost, jednostavnost, smirenost i osamljenost. Fotografije i tekstualni sadržaji teorijski problematiziraju zadano ili izmišljeno okruženje, jezik i mentalno predočivanje. Tvori se svjedočanstvo o zamišljenim događajima i onima koji to nisu. Autentični navodi individualnih života povezani su s kodeksima javne i privatne komunikacije te s magijom imaginacije. Izriče se dostojanstvo postojanja. Kreiran je prostor koji je ontološki čitak.

KNJIGA # 2, 2018, 21 x 15 x 1 cm, detalj

U seriji fotografskih diptiha, koje režira tek pokojom riječju, autorica rastvara ključna pitanja vezana za čovjeka.

NEVER IS THE PLACE, 2019, fine art print, slova pisana pisaćom mašinom, 21 x 15 cm (2 x)

SOUND ORIENTED WHO, 2019, fine art print, slova pisana pisaćom mašinom, 21 x 15 cm (2x)

Umjetnica tijekom izolacije u doba pošasti COVID-19 u ovim krajevima svijeta stvara djela u akvarelu i gvašu. Događa se povezivanje pisanja|slikanja riječi i pikturalnog polja. Istražuje se interslikovno i intertekstualno. Tekst je narativni okvir razumijevanja slike i općenito se u radu umjetnice uspostavlja filozofski odnos njega i vizualnog zapisa.
Negdje je jedan od radova sačinjen od osam slika od kojih pojedine sadrže i riječi. Navodi se if there is u prvom dijelu, no u drugom. Otvara se mogućnost postojanja stvarnog svijeta dok se sljedećim dijelom umjetnine direktno progovara o nepostojanju navedenog. Iza slijede tri apstraktne slike koje označavaju bezgraničnost u čovjeku i dva zapisa: we will i meet. Nagovješćuje se egzistiranje teritorija susreta koji je poništen kao pojavni svijet i nije materijalne naravi. Pripovijest je ovo o ljudskom biću i njegovoj nužnosti za sudbonosnim drugim. Riječ je o kreiranju područja koje isključuje realitet i zastupa zone u kojima su duhovna prostranstva jedina moguća mjesta susreta koja su nam zadana od apsolutnog bitka|apsolutnog duha i nužna su za opstanak. /… / Ciklus zastupa jedan ogoljeni, oslobođeni i prazni krajolik koji se navodi u više razina kao istina i vječna egzistencija. On se ne može ukinuti i poništiti ni u najtežim|najtamnijim periodima pojedinca i svijeta u kojima jednostavno treba preživjeti.

WHERE ARE YOU NOW, 2020, čaj, papir, 65 x 50 cm (4 x), detalj

NIGDJE, 2020, akvarel, gvaš, papir, 65 x 50 cm

Što se događa u radu Ivane Pegan? Prisutno je neprestano suptilno htijenje dolaženja do istine o biti svijeta i života, do srži čovjeka. Jasno je iskazana težnja ljudskog bića za spoznajom prekosvjetnosti, nepromjenjivog i istinitog bitka svega opstojećega. Navode se tama i svjetlost bivstvovanja. Analizira se prisutnost. Ukida se vrijeme. Simplificirano se mapira percepcija života u običnosti i tihoj veličanstvenosti. Povezuju se filozofskom dubinom unutarnje zone s izvanjskim koje sami kreiramo i koje nam je zadano. Rastvara se imaginarno. Označuje se bit slobode duha. Kodira se čisto mjesto.

BIOGRAFIJA
Ivana Pegan rođena je 1971. godine u Doboju. Diplomirala je 1996. na kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi Šime Vulasa. Autorica u stvaralaštvu istražuje i otvara razne diskurse posredstvom audio djela, video radova, knjiga umjetnika, dnevnika / knjiga – radova, fotografija, instalacija i dr. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik, Art radionice Lazareti Dubrovnik, umjetničke organizacije Tkivo i Dubrovnik Art Forum. Voditeljica je Galerije Flora Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik te se bavi i restauracijom. Pegan je izlagala na mnogim samostalnim i skupnim izložbama i drugim manifestacijama u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Dubrovniku.

PAVO URBAN (1968. – 1991.) _ PRIZORI TAME
Galerija Dulčić Masle Pulitika
16.11. – 12.12.2021.
Kustosica izložbe: Petra Golušić

Umjetnička galerija Dubrovnik obilježava trideset godina od pogibije Pava Urbana i trideset godina od napada na Dubrovnik. Riječ je o predstavljanju dvadeset i tri umjetnikova rada koji dokumentiraju ratnu zbilju i koji su dio Zbirke moderne i suvremene umjetnosti. Unutar izložbe Prizori tame je zastupljeno dvanaest posljednjih fotografija Urbana snimljenih 6. prosinca 1991. godine za vrijeme najžešćeg napada na Dubrovnik u kojemu je mladi fotograf izgubio život. Izložba uključuje dokumentarni film Fotografija u Hrvatskoj _ Pavo Urban (1968 – 1991) snimljen 2003. godine.

Kadrovi izriču istinu estetkom kakvoćom i oštrinom uvida. Finoća i harmonija se utjelovljuju u prizorima tame koje Urban fotografira majstorski i izrazito hrabro. Scene užasa rata su bilježene uravnoteženom strukturom svjetla i kadriranjem u kojemu se tvori _ sklad, red i razmjer. Autor je snimao stradavanje, uništavanje, strah, očaj, razaranje, smrt... Pavo Urban je jednostavno svjedočio _ strašnu bol.

ČOVJEK S PSOM (STRAH), 1991., silver print

PORAT GORI I., 1991., silver print

‘Snimajući iz pozicije Vrata od Ploča perspektivu Straduna s nasuprotnim Vratima od Pila, čudesnom je intuicijom odredio kadar u kojem će se dogoditi najveća drama prošlostoljetnog Dubrovnika. U prvoj snimci ne događa se ništa, vidimo samo pust Grad u tmurno prosinačko jutro. No već na sljedećoj je pakao, u dnu Straduna vatra i eksplozija od koje se trese i grad i kamera. Urban potpuno sabrano nastavlja pratiti događaj te, ignorirajući opasnost, pažljivim kadriranjem, u dvanaest sekvenci dokumentira njegov razvoj. U posljednjoj crno-bijeloj fotografiji kao da je oproštajno zagrlio cijeli Grad. Između dviju eksplozija, na nastaloj snimci objedinjeni su svi toposi koji čine ideju Dubrovnika: s lijeve strane kadra je rub zvonika, gradske prostorne osi. S desne je Sponza, vrhunac njegove arhitekture. Tu je i crkva Sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovnika, Stradun, njegova vitalna arterija. Naposljetku, u samom središtu slike okomica je Orlandova stupa, spomenika legendarnom osloboditelju, mjesto koje sublimira Slobodu kao sam njegov sinonim, misao-vodilju kroz cijelu povijest. Nakon te zgusnute i sveobuhvatne snimke, u neposrednoj blizini eksplodirala je sljedeća granata čija krhotina Pava Urbana smrtno ranjava.’ (Antun Maračić)

POSLJEDNJE SLIKE _ DUBROVNIK, 6.12.1991., 5 crno-bijelih fotografija, digitalni print prema originalnim negativima

BIOGRAFIJA
PAVO URBAN (Dubrovnik, 1968. – Dubrovnik, 1991.)
Pavo Urban školovao se na Srednjoj pomorskoj školi i Pomorskom fakultetu u Dubrovniku. Fotografijom se, kao autodidakt, počeo baviti u srednjoj školi i bio je član Fotokluba 'Marin Getaldić' u Dubrovniku. U sezoni 1990/1991. službeni je fotograf Kazališta Marin Držić u Dubrovniku. Također je službeni fotograf Dubrovačkih ljetnih igara 1991. godine. U rujnu 1991. primljen je na Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, na smjer Filmsko i TV snimanje. Studij nije započeo, a ni indeks preuzeo, jer se nakon položenog prijemnog ispita i upisa u tom vremenu, tegobnim i opasnim putovima iz Zagreba vratio u svoj Grad da ga brani. Kao dragovoljac, već 29. rujna 1991. nalazi se na prvoj crti bojišnice u Župi Dubrovačkoj i ondje počinje njegov ratni fotografski opus (rat-art). Padom Župe Dubrovačke vratio se u Dubrovnik i počinje raditi za Dubrovački vjesnik i Slobodnu Dalmaciju kao ratni reporter. U tom svojstvu zabilježio je i prvi pogodak u povijesnu gradsku jezgru, 26. listopada 1991. godine. Ministarstvo informiranja Republike Hrvatske regrutira ga u posebnu dokumentacijsko-informacijsku jedinicu sa zadaćom da fotografira i filmski zabilježi ratna razaranja i stradanja Dubrovnika. Svoj je posao obavljao iznimno sustavno i savjesno. Tako je u rano jutro 6. prosinca 1991. počeo snimati i najžešći napad na Dubrovnik. Tada je, na kraju ovdje izložene dramatične serije od dvanaest fotografija, i poginuo, u dvadeset trećoj godini. Pavo Urban kultno je ime hrvatske fotografije i jedan od simbola ratnog Dubrovnika.

DENIS KRAŠKOVIČ
ČOVJEK ŽIVOTINJA BILJKA
Kustosica: Rozana Vojvoda
Trajanje izožbe: 02.10. – 28.11. 2021.

Izložba suvremenog hrvatskog umjetnika, Denisa Kraškoviča “Čovjek životinja biljka” tematski obuhvaća gotovo sve predstavljene radove, od onih najranijih iz ranih devedesetih godina prošlog stoljeća do recentnih, rađenih prošle godine, te upućuje na široku vizuru, na težnju za obuhvaćanjem cjeline, na umjetnikovo zanimanje za isprepletenost manifestacija života na planetu koji zajedno nastanjujemo.

Denis Kraškovič, Čovjek životinja biljka, 2001., akrilik na platnu, 120 x 400 cm

Denis Kraškovič kroz privid jednostavnog izraza zahvaća kompleksne teme, a jednako se intenzivno i strastveno koristi i cijelim rasponom različitih medija umjetničkog izražavanja – osim skulptura i skulpturalnih grupa na izložbi su predstavljene slike, crteži i videoradovi.

Denis Kraškovič, Plava kuverta, 2018., akrilik na platnu, 80 x 120 cm

Kraškovičev su amblematski motiv, zaštitni znak njegova skulptorskog stvaralaštva životinje, u čijim prikazima vrlo rijetko odstupa od mimetičkog principa – umjetnik inzistira na prepoznatljivosti uz dodatak intenzivne, uvijek čiste boje.

Denis Kraškovič, Blizu kraja, 2018., bojana epoksidna smola, visina: 80 cm, foto: Miho Skvrce

Denis Kraškovič, Sv. Franjo razgovara sa životinjama, 2010., bojani poliester, visina 140 cm, foto: Miho Skvrce

Osim umjetnikove kontinuirane fasciniranosti životinjama i okolišem, jedna od važnijih odrednica njegova stvaralaštva je autoreferencijalnost, osobito vidljiva u slikarskom opusu u kojem dominiraju jake, čiste boje, plošnost kompozicije i estetika stripa.

Denis Kraškovič, Oh moj robote, kad bismo barem ti i ja bili ovako slobodni, 2011.,akrilik na platnu, 120 x 80 cm

Crtački opus Denisa Kraškovića ima u sebi nešto i od dnevničkih zapisa i meditativnog štiva, mnogolik je i različit u nabojima, tehnici i maniri, a jedino što se provlači kao zajedničko, strastveno je i kontinuirano slavljenje života.

La Dolce Vita, 2014., flomaster na papiru, 30 x 21 cm

Čovjek i prirodne sile, 1993., flomaster na papiru, 21 x 30 cm

Denis Kraškovič u svom radu, više od svih drugih umjetnika koji su na hrvatskoj likovnoj sceni stasali sredinom devedesetih godina, kroz jednostavan izraz spaja najrazličitija područja - na specifičan način uključuje religijsku i duhovnu komponentu, igra se referencijama na stripove, SF filmove, glazbu, ponire duboko u identitetska pitanja i istodobno problematizira goruće teme poput brige o okolišu i izumiranja biljnih i životinjskih vrsta.

Spasi ugroženu gljivu, 2006., bojani poliester, 600 x 600 x 500 cm

BIOGRAFIJA

Denis Kraškovič rođen je 1972. godine u Zagrebu, gdje je i maturirao na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn. Diplomirao je 1994. godine na Kiparskom odsjeku Akademije likovne umjetnost u Zagrebu, u klasi profesora Stanka Jančića. Magistarski studij kiparstva na Akademiji za likovnu umjetnost u Ljubljani završio je 2011. godine pod mentorstvom profesora Jože Baršija. Pedagoško djelovanje započinje u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu gdje je predavao na Kiparskom odjelu od 1996. do 2007.godine. Od 2007. do 2017. godine predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Osijeku (docent i od 2013. izvanredni profesor). Na Odsjeku za kiparstvo Akademije za glazbu i vizualne umjetnosti u Pečuhu bio je gost profesor 2015. i 2016. godine.
Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je šesnaest javnih skulptura (“Kit” na zagrebačkom jezeru Jarun, “Morž“ i “Janje“ ispred Arene u Zagrebu, dvije monumentalne skulpture „Neandertalac“ u Krapini, “Sredozemna medvjedica s mladunčetom“ u Šibeniku…) Živi i radi kao slobodni umjetnik u Zagrebu.

EUGEN VARZIĆ

SVE SU TI SLIKE OK
Kustos: Vinicije B. Lupis
Kustosica koordinatorica: Andrea Batinić Ivanković
Trajanje izložbe: 22.7.2021. – 19.9.2021.

MERJEMA, 2020., ulje, platno, 150 x 200 cm

Eugen Varzić u izložbi “Sve su ti slike Ok” predstavlja se djelima nastalim u razdoblju od 2016. do 2021. godine. Riječ je o slikama rađenim tehnikom ulja na platnu i crtežima u tehnici olovke na papiru. Umjetnikova supruga Romana, njihova djeca i poznanici, stalni su modeli te bivaju transformirani u nove imaginarne svjetove – portrete. Bravuroznom likovnom tehnikom, na kojoj mu mnogi zavide, svojim totalima portreta slikar Varzić postavio je nove kanone postmoderne ikonografije.

BUDUĆNOST, 2020., ulje, platno, 120 x 100 cm

Slikar Eugen Varzić posebna je osobnost hrvatske likovne scene jer je svoj likovni razvoj, odnosno istraživački likovni put usmjerio u drukčijem smjeru. Riječ je o izgrađivanju likovnosti suvremenoga hrvatskog slikara na naslijeđu kurentnih likovnih težnji američkog slikarstva XX. stoljeća. Ovdje nije riječ o opsjeni – magičnoj potrebi reprodukcije stvarnosti, nego o davanju novih značenja osobama i predmetima koji nas okružuju u svakidašnjici. (Vinicije B. Lupis).

BELLA, CIAO, 2021., ulje, platno, 200 x 130 cm

Serija portreta vlastite obitelji, poznanikâ, sugerira trajno zanimanje u procesu propitivanja intime, jer umjetnik u razgovoru s modelom može ostvariti kreativan suodnos. Slikarstvo je zapravo Varzićev dnevnik, stalna borba s bjelinom platna i traženje novih izazova. Time je on otvorio novo poglavlje hrvatskoga suvremenog slikarstva u posve odvojenom smjeru. On ga je, samostalnim razvojem koji je nosio u sebi, odveo u američke likovne tijekove, te je okružen prijateljima i upijajući najbolja europska iskustva postigao slikarsku tehniku dostojnu starih majstora. (Vinicije B. Lupis)

YOHANAN HA'MATBIL, 2021., ulje, platno, 200 x 180 cm

Pejzaž u slikarstvu Eugena Varzića nije tek bilježenje i pretvorba manje ili više slikovitih motiva prirode, već je tema preko kojih iznosi svoja razmišljanja i raspoloženja. Zbir je činjeničnog i upitnosti; neposredni doživljaj i odraz nataloženog iskustva. Umjetnik je stvorio koherentan sustav intimističkih krajolika ili dinamiziranih veduta; stoga je Eugenov realizam uranjanje u misterij prirode, novo stvaranje, a to može dosegnuti samo slikar vrhunskog umijeća, osjetljiv na sve one harmonije u nesagledivoj ćudljivosti promjenjive prirode. (Andrea Batinić Ivanković)

BABINA GREDA, 2016/2017., ulje, platno, 140 x 120 cm

ŽIVOT, 2020/2021., ulje, platno, 150 x 70 cm

BIOGRAFIJA
Eugen Varzić diplomirao je na slikarskom odjelu Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci 1999. godine. Izlagao je na trideset samostalnih izložbi, te na više od stotinu skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Likovno se usavršavao u Madridu, u radionicama Eloya Moralesa i Antonija Lópeza Garcije. Njegovi likovni radovi nalaze se u mnogim javnim i privatnim prostorima te u privatnim zbirkama širom Hrvatske i svijeta, ali i u sakralnim prostorima. Autor je dviju javnih skulptura rađenih u tehnici mozaika, Trosjed i Konfin, koji su predstavljeni u Poreču, i murala Marino Cettina u Umagu. Već niz godina sudjeluje u humanitarnim aukcijama slika. Povremeno se bavi dizajnom, kratkim filmom, ilustracijom i izradbom slikovnica, vođenjem likovnih radionica i individualnih likovnih poduka budućih studenata visokih umjetničkih škola. Kao slobodni umjetnik živi i stvara u Istri, u Hrvatskoj.

NIKOLINA ŠIMUNOVIĆ
LAPIS LAZULI
Kustosica: Anita Ruso
Kustosica koordinatorica: Andrea Batinić Ivanković
Trajanje izožbe: 27.5.2021. – 18.7.2021.

Nikolina Šimunović u izložbi „Lapis lazuli“ predstavlja se recentnim djelima te s nekolicinom ranijih radova u mediju slikarstva, skulpture, mobila i instalacije. Sva su umjetnička djela nastala u datim društvenim okolnostima i u određenim povijesnim kontekstima. Ponekad su ona zrcala vanjštine turobnih ili dobrih vremena, a ponekad su odrazi unutarnjih stanja svojih stvaraoca. (Anita Ruso)

Ninolina Šimunović PROSTORI NEBA, 2019., kombinirana tehnika, platno, 200 x 450 cm

Iz monumentalnih površina slika (450 cm x 430 cm) izranja mnoštvo kompozicija nastalih od minijaturnih crteža, paus papira, prozirnog organdija i tila prošivenih koncem i vunicom koji povezuju sve te različite materijale i čine da se oni međusobno sljube u dubinama plavetnila. Sva sila plave koju Nikolina koristi u slikarskim kao i u kiparskim radovima posljedica je nesvjesnog, a vrlo aktivnog ispoljavanja iskustveno prikupljenih morskih i nebeskih površina. (Anita Ruso)

DUGUJEM TI DA ME OTKRJEŠ – DIPTIH, 2021., kombinirana tehnika, papir, 70 x 140 cm

Autorica se ovdje ne bavi ponajprije strukturom pojedinačne forme, nego jednom vrstom prostorne organizacije svedene na odnose boje i strukture, elemente koji nose primarna obilježja kiparskoga postupka i izražajnost slikarskoga rukopisa. Zanimljivim kadriranjem, Šimunović stvara dinamične prostorne kompozicije koje potencira te usklađuje i harmonizira taktilnim zahvatom. Takvim aktiviranjem podloge ona unosi novu dimenziju - dimenziju trodimenzionalnosti. (Andrea Batinić Ivanković)

SVE VIDIM, 2021., staklo, 30,8 x 35 x 12,5 cm

Prozračna, razgranata struktura mobila od epoxy smole zamišljena je kao jedinstvena prostorna instalacija koja je tek poslanje nebeskog plavetnila koje promatraču otkriva čitav spektar senzacija. Riječ je o radovima u kojima pod umjetničinom rukom nastaje savršena ravnoteža između linearne strukture i oslikanih čistih, ploha. Uz prostornu instalaciju mobila nalaze se zrcala koji reflektirajući svjetlost postižu posebnu auru eterijernog zračenja, premda je njihov temeljni učinak itekako autonoman, duboko plastičan i pretežno vrlo malih dimenzija. (Andrea Batinić Ivanković)

SVE ME VODI K SEBI, 2021., kombinirana tehnika, mobil, 150 x 100 x 200 cm

SVE ME VODI K SEBI, 2021., kombinirana tehnika, mobil, 150 x 100 x 200 cm, detalj

BIOGRAFIJA

Nikolina Šimunović rođena je 1978. godine u Dubrovniku. Maturirala je 1997. godine smjer slikarski dizajner u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića. 2003. godine diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kesera smjer slikarstvo. Članicom HDLU-a postaje 2004. godine. Osim slikarstva, aktivno stvara u nizu ostalih likovnih područja, tehnika i medija i to na području ilustracija, interijera i likovnog oblikovanja raznih predmeta (skulptura, namještaja, rasvjetnih tijela). Pedagoškim radom bavi se od 2005. godine kao nastavnica likovne kulture u OŠ grofa Janka Draškovića u Zagrebu. Od 2006. godine radi kao stručni suradnik u Centru za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje Sirius. Njezini se radovi mogu pronaći u privatnim kolekcijama u Hrvatskoj i inozemstvu i fundusima muzeja i zbirki.

KRHKOST I SNAGA ŽENE – IZBOR SKULPTURE IZ ZBIRKE UGD
Vrijeme održavanja: 19. ožujka 2021. – 30. svibnja 2021.
Kustosica izložbe: Andrea Batinić, kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik

Izložba pod nazivom „Krhkost i snaga žene“ obuhvaća skulpture hrvatskih umjetnika u razdoblju od prve polovice 20. stoljeća do kraja 60tih godina prošlog stoljeća. Na izložbi su zastupljeni radovi umjetnika (kipara) Ivana Lozice, Frana Kršinića, Roberta Frangeša Mihanovića, Nikole Njirića, Koste Angeli Radovanija i Đorđe Oraovca koji su se bavili tematikom žena i ženskih tijela u skulpturi.

Velikani hrvatskog kiparstva su prikazivali profinjene, senzibilne i elegantne skulpture žena, djevojaka i njihovih tijela. Ženske su figure u njihovoj interpretaciji u određenim stanjima. To su osamljene i zabrinute žene, gotovo statične i jednostavne u nekoj vrsti minimalnog pokreta uvučene u neki svoj onirički unutarnji svijet. Impostirane ženske figure mladog, putenog tijela ogoljela su i astenična s naglašenom erotičnom tjelesnošću. Svojom samozatajnošću, čistoćom, senzualnošću i fragilnošću objedinjuju temeljnu žensku esenciju – njezinu unutarnju snagu.

Opus izabranih skulptura odiše posebnom aurom eterijernog zračenja, premda je njihov temeljni učinak itekako autonoman i jezgreno monumentalan. Odabrane skulpture iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik tematiziraju žene i naga ženska tijela s naglašenom erotičnom notom te posjeduju jasna metaforičko - simbolička značenja; fragilnost žene i njezinu unutarnju snagu i čvrstoću. Izložene skulpture dio su fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik i kao takve pridonose važnosti i bogatstvu cjelokupne zbirke UGD.

POGLED U KRETANJA - DJELA IZ ZBIRKE UMJETNIČKE GALERIJE DUBROVNIK
Kustosice: Rozana Vojvoda, Petra Golušić, Jelena Tamindžija
Trajanje: 11.3.2021. - 30.5.2021.

Novi postav Umjetničke galerije Dubrovnik pod nazivom Pogled u kretanja – djela iz zbirke UGD obuhvaća vremensko razdoblje od početka moderne umjetnosti u Hrvatskoj gdje se kao začetnici novog smjera u umjetnosti posebice ističu Vlaho Bukovac i Mato Celestin Medović do suvremenih tendencija u umjetnosti na dubrovačkoj i hrvatskoj sceni. Ovoga puta izbor iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik krenuo je retrospektivnom putanjom, od predstavljanja suvremenih smjerova umjetnosti na prvom katu Vile Banac preko pregleda različitih pokreta razvoja suvremenih tendencija od avangardnih pokreta poput Exata 51, Gorgone, Novih tendencija, različitih individualnih izraza na tragu apstraktne i figurativne umjetnosti do samih početaka razvoja moderne umjetnosti s istaknutim lokalnim značajkama poput dubrovačkih pejzažista i kolorista do hrvatskih klasika moderne koji su brojne umjetničke stilove unijeli u hrvatsku sredinu iz svojih studentskih središta poput Münchena i Praga.

Na prvom katu, u metafizičkim kretanjima izložbe zastupljen je izbor radova hrvatske i inozemne scene (Robert Farber, Jan Fabre, Steve McCurry) unazad par desetljeća. Naglasak je stavljen na stvaralaštvo dubrovačke suvremene likovne scene, te su između ostalih autora/ica izloženi Tolj, Jurjević, Burđelez, Lošić, Ivanišin Kardum, Pegan Baće, Opalić, Ercegović, Bratoš, Vlašić, Dražić Selmani, Gverović, Skvrce, Šimunović. Problematizira se odnos institucija i političkih tijela naspram umjetnosti, rat, prostor 'negdje između', vertikalna os čovjeka, ontologija slike u kontekstu univerzalnog.

Drugi kat započinje avangardnim pokretima 50-ih i 60-ih godina koji su primarno bili okrenuti ka valorizaciji konceptualne umjetnosti, istraživanju kinetičkih kretanja, programatskoj i kompjuterskoj umjetnosti te duhovnom okupljanju umjetnika u grupama Exat 51, Gorgona ili djelovanja tijekom manifestacija 60-ih i 70-ih godina pod nazivom „Nove tendencije“. Nit kontinuiteta u razvoju apstraktne umjetnosti manifestira se kroz duh enformela kakav je prisutan u radovima Otona Glihe, Frana Šimunovića i Alberta Kinerta. Postupno dokidanje figuracije s tek shematskim naznakama prikazanih likova prisutno je u djelima Iva Šebalja i Zlatka Price, dok su pak utjecaji američkog apstraktnog ekspresionizma vidljivi u radu Eda Murtića te kasnije i Vatroslava Kuliša. Slikarska su djela nadopunjena kiparskim ostvarenjima Vojina Bakića i Dušana Džamonje koji nastavljaju niz kinetičkih, oblikovnih i svjetlosnih istraživanja.

Iz apstrakcije predstavljene u središnjoj prostoriji posjetitelj naglo doživljava skok u izrazitu figurativnu umjetnost koja je zastupljena pregledom domaćih autora poput Lukše Peka, Marojice Mitrovića, Josipa Škerlja, Milovana Stanića. Posebita naglašenost tjelesnosti figura javlja se kod Hegedušića i Kulmera, dok se hiperrealistični smjer u figurativnoj umjetnosti predstavlja pak djelima dvoje autora Jadranke Fatur i Vlada Jakelića.

Na posljednjem katu vile Banac zastupljeni su dubrovački koloristi (Job, Ettore, Rajčević, Dulčić, Masle, Pulitika, Vojvodić, Trostmann, Šerbu, Gusić) i pleneristi prve polovine dvadesetog stoljeća (Miljan, Rašica, Murat i drugi), klasici hrvatskog modernog slikarstva poput Vidovića, Tartaglie, Crnčića, Kraljevića, Becića, Gecana, Uzelca i Babića, a pogled unatrag zaključuje se izloženim djelima utemeljitelja hrvatskog modernog slikarstva – Vlaha Bukovca i Mata Celestina Medovića. Predstavljanje različitih kretanja unutar dubrovačkog pejzažnog slikarstva dvadesetog stoljeća teče od kolorističkih pejzaža mediteranske motivike, jarke palete i ekspresionističkog duktusa do istraživanja svjetlosnih fenomena u djelima Josipa Colonne, preko radova Marka Murata, Nika Miljana i Marka Rašice, slikara koji su usvojili pleneristička načela i inkorporirali ih u svoj južnjački imaginarij, a zaključuje se pejzažima Bukovca i Medovića. Izloženi Bukovčevi pejzaži iz pariškog i cavtatskog perioda intimistički su radovi malog formata koji sažimaju lekcije koje je Bukovac usvojio tijekom svog pariškog školovanja, a pelješki pejzaži Mata Celestina Medovića prepuni južnjačkog svjetla plod su kontinuiranog slikareva promatranja, bilježenja, fasciniranosti rodnim krajem koju pretače u djela bez predradnji u kojima boja ima primat.

KATARINA ALAMAT KUSIJANOVIĆ
MENSURA
Kustosica: Petra Golušić, viša kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik
Trajanje izložbe: 17.12.2020.-28.2.2021.

Katarina Alamat Kusijanović u izložbi “Mensura” (Mjera) predstavlja se recentnim djelima te s nekolicinom ranijih radova. Riječ je o umjetninama rađenim kredom na drvu i akrilikom na pleksiglasu, te o prostorno – zvučnoj instalaciji. Autorica koristi elegijski distih iz Sponze: “Fallere nostra vetant et falli pondera meqve Pondero cvm merces, ponderat ipse Devs” (“Utezi ne daju naši da se vara nit’ prevaren bude, Robu dok mjerim ja, mene tad’ mjeri sam Bog”) koji “ispisuje” izrezanog tj. fragmentiranog i tek ga doslovno razotkriva u dva rada.

FALLERE NOSTRA # 2, 2020, kreda, drvo / chalk, wood, 43 x 43 x 5.5 cm

Uspostavljaju se uvjeti perceptivnog neprepoznavanja tekstualne “poruke” koja postaje polazni i centralni motiv radovima kojima se razmatraju razne opće problematike čovjeka, suvremenog društva, gradova i mjesta svijeta, morala, slobode, istine itd. Moduli se pravilno i simplificirano uspostavljaju kao kadrovi rastavljeno interpretirane višeznačenjske “izreke”. Ona se istodobno afirmira i naznačuje se zbilja u kojoj se odvija poništavanje njezinog značenja, srži i egzistencije.

FALLERE NOSTRA VETANT ET FALLI PONDERA MEQVE, PONDERO CVM MERCES, PONDERAT IPSE, DEVS # 3, 2020, kreda, drvo / chalk, wood, 78 x 78 x 5 cm (4 x)

Mnogostrukost istoga je povik u tišini o biti motiva. Isposnički je to rad koji sadrži u sebi unutrašnje tajno i univerzalno. Bitak djela, njegova ontološka suština jest mudro oživljavanje problema nestajanja i lomova ispravnih vrijednosti, mjere koja se ne poštiva u čovjeku i društvu što dovodi do tame i boli na mnogo razina.
Nema u radu Alamat Kusijanović patetike niti buke, ona je profinjeno jasno kritična bez osude. Predstavlja se etičko-kozmološka vizija koja se preuzima iz naslijeđene kulturne baštine okruženja. Temetizira se Dubrovnik kao opće mjesto svijeta koji trpi suvremene pogreške i koji treba biti usmjeren na ispravnosti kako bi opravdao sve kvalitete stvorene u prošlosti i one koje su potisnute u sadašnjosti. On je polazna točka da bi se označilo i razumjelo stanje mraka i raspadanja duha u koje je doveden kao i ostali gradovi svijeta. Trgovina je danas dominantno uprljan prostor gdje se događa grozota, a čovjek je žrtva. Naravno da egzistiraju vage koje ne varaju i ostali koji su u svom pozivu vođeni uzrokom i smislom svega što postoji. Univerzalnost rada ljudskog bića počiva i zasniva se na odricanju od sebe samoga u smislu prepuštanja vječnom; što je jedino istinito. Unutarnja prisutnost zahtjevan je i temeljni “zadatak” čovjeka; to je mogućnost bivanja u istini, slobodi, miru, čistoći… Mjere su poremećene na svim razinama; jednostavno i oštroumno se zaključuje radovima Alamat Kusijanović.
Izložba upozorava na urušavanje svijeta i optimistički kodira besmrtni “teritorij”.

MENSURA # 1, 2016, kreda, zlato, drvo, pleksiglas / chalk, gold, wood, plexiglass, 53 x 53 x 11 cm

BIOGRAFIJA
Katarina Alamat Kusijanović rođena je 1965. u Dubrovniku. Diplomirala je na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu 1989. na odsjeku konzervacije i restauracije štafelajnog slikarstva, a potom i na Likovnoj akademiji u Splitu 2004. godine. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 1992. godine. Od 1993. do 2019. godine radi kao konzervator-restaurator savjetnik u Hrvatskom restauratorskom zavodu, 2008. - 2013. kao voditeljica Restauratorskog odjela Dubrovnik. Kao djelatnik Hrvatskog restauratorskog zavoda održala je niz predavanja na stručnim i znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavila je dva znanstvena i više stručnih radova. Autor je izložbene instalacije “Skriveni trečento” (pred Kneževim dvorom, Dubrovnik, 2018.) i izložbe “Oltarna slika Jacopa Tintoretta iz Korčulanske katedrale” (Knežev dvor, Dubrovnik, 2008.). Od 2008. radi kao dizajnerica za Jadranske Luksuzne Hotele. Izlagala je na jedanaest samostalnih i mnogim skupnim izložbama. Živi i radi u Dubrovniku.

REFLEXIO CAERULEA # 2, 2020, akrilik, pleksiglas / acrylic, plexiglass, 30 x 30 x 4 cm (48 x)

LOVRO ARTUKOVIĆ – USPORAVANJE

Vrijeme trajanja: 10.12.2020.-28.2.2021.
ORGANIZATORI: Umjetnički paviljon u Zagrebu i Umjetnička galerija Dubrovnik
U SURADNJI S: Moderna galerija, Zagreb
STRUČNA KONCEPCIJA, IZBOR DJELA, TEKST U KATALOGU IZLOŽBE: Leonida Kovač

Biće iz bajke – kubističko, 2018. Foto Gunter Lepkowski

Brandenburška palma, 2020. Foto Gunter Lepkowski

Umjetnički paviljon u Zagrebu i Umjetnička galerija Dubrovnik organizatori su izložbe Usporavanje kojom se, nakon dugo vremena, Lovro Artuković predstavlja u Zagrebu i Dubrovniku.

Haljina na cvjetove, 2019. Foto Gunter Lepkowski

Jednog ljetnog dana u Heidelberškoj šumi

Lovro Artuković već godinama živi u Berlinu, a posljednju izložbu u Zagrebu održao je 2014. godine u Laubi. Od tada u Zagrebu, njegovom rodnom gradu, nismo imali prilike vidjeti umjetnikove radove.
Artukovićev primarni medij rada jest figurativno slikarstvo. Pri stvaranju svojih radova koristi tradicionalnu tehniku ulja na platnima velikog formata. I ova izložba donosi slike velikog formata, no ima i nekih novih elementa vezanih uz umjetnikova likovna istraživanja. Potonje je rezultiralo bogatstvom detalja u recentnim radovima. Izložba koju ćemo imati prilike vidjeti u Zagrebu, potom i u Dubrovniku, predstavlja 43 rada nastala u razdoblju od 2015. do 2020. godine i podijeljena je u četiri sekcije: Zlatne folije i odrazi, Melankolija noćnih svjetla, Posjet ateljeu i Izlet.
Iz popisa Artukovićevih samostalnih izložbi vidljivo je kako slikar rijetko izlaže te kako kod njega kreativni proces dugo traje i, stoga, u konačnici, radovi nastaju kroz duže vremensko razdoblje. Umjetniku se svakako ne može pripisati hiperproduktivnost, naprotiv kako sam kaže: „Velika produkcija je nešto što mi je potpuno nepoznato, ne mogu tako stvarati”.

Jesenjski izlet, 2019-2020. Foto Gunter Lepkowski

O samom nazivu izložbe Usporavanje kao i o svojem recentnom stvaralaštvu Lovro Artuković kaže:
„Posljednjih godina živim u neprestanoj unutarnjoj borbi. Naime, moje slike, ili ono što njima pokušavam dosegnuti, zahtijevaju sve više vremena. Mislim da razlog ne treba tražiti u tome što starim i postajem općenito sporiji već što se u slikama množe detalji, a način na koji slikam - to bezbrojno premazivanje jednog te istog mjesta na slici lazurom da bih dobio željenu prisutnost i gustoću naslikanog - uzima sate i sate koji nekako neprimjetno prolaze. Sjedeći danima pred istom slikom, zarobljen jednim jedinim detaljem, često pomišljam kako bih trebao ubrzati svoj slikarski postupak, biti produktivniji, raditi primjerenije dobu u kojemu se sve odvija sumanutom brzinom i u kojemu – avaj –i onako nitko neće imati ni strpljenja ni koncentracije da se upusti u promatranje moje slike sa staromodnim, sporim užitkom.
Zapravo sam se sâm doveo u tu – klopku - kako mi se ponekad čini. Dopuštao sam da me pri odabiru motiva vode životne okolnosti, umjesto kakva plana ili sistema. Kad međutim pogledam to što sam naslikao, vidim da je baš tako i trebalo biti naslikano. Radi energije, radi atmosfere, radi svega što sam svjesno i nesvjesno htio postići svakom od tih slika. Budući da (do sada) nisam iznašao patent koji bi mi omogućio da slikam brzo i jednostavno, a da pritom budem i zadovoljan naslikanim, nakraju uvijek ponizno prihvatim da je taj spori i tegobni način, koji me katkad frustrira, upravo moj osobni, prepoznatljivi način. Zato sam odlučio da slike nastale posljednjih godina izložim pod nazivom Usporavanje.”

Ukazanje u Neuköllnu (crveno,žuto, zeleno), 2020. Foto Gunter Lepkowski

BIOGRAFIJA
Lovro Artuković rođen je 1959. godine u Zagrebu, Hrvatska. Diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Slikarski izraz temelji na figuraciji i intimizmu, razvijajući ga prije svega na ikonografiji urbane civilizacije. Nekoliko godina radio je kao nastavnik na Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn, te, potom, devet godina kao docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. 2003. godine seli u Berlin gdje i danas živi i djeluje kao slobodni umjetnik. Izlagao je na brojnim samostalnim izložbama. Prvu samostalnu izložbu održao je 1985. u Galeriji Vladimir Nazor. 2008. godine realizirana je retrospektivna izložba njegovih radova u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, pod nazivom “Najbolje slike”, koja je obuhvatila radove nastale između 1984. i 2008. godine. Tom prilikom objavljen je opsežni katalog njegovih radova pod nazivom Najbolje slike autorice Blaženke Perice (Galerija Klovićevi Dvori, Zagreb, 2008.). Artuković je primio Godišnju nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najbolju izložbu u 2001. godini, a 2013. Nagradu publike na izložbi »Macht Kunst«, Deutsche Bank KunstHalle
O Artukovićevu opusu pisala je nekolicina povjesničara umjetnosti, među ostalima Krešimir Purgar, Feđa Vukić, Leonida Kovač, Blaženka Perica. O njemu su snimljena dva filma: eksperimentalni film Krađa u režiji Lukasa Nole iz 2004. godine i dokumentarni film L.A. Nedovršeno Igora Mirkovića iz 2008. godine. Djela mu se nalaze u brojnim javnim i privatnim kolekcijama u zemlji i inozemstvu.

Ženski lik u prostoru (Teschi), 2018. Foto Gunter Lepkowski

MATO CELESTIN MEDOVIĆ (1857-1920) – izložba povodom stogodišnjice smrti slikara
Vrijeme održavanja: 22. listopada 2020. – 28. veljače 2021.
Kustosica izložbe: dr.sc. Rozana Vojvoda, muzejska savjetnica Umjetničke galerije Dubrovnik

Lebić, oko 1906., ulje na kartonu

Izložba kojom se obilježava stogodišnjica smrti Mata Celestina Medovića, jednog od najvažnijih predstavnika hrvatskog modernog slikarstva, obuhvatit će djela iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik – portrete, djela sakralne motivike, mrtve prirode i pejzaže, te različite studije. Žanrovska raznolikost koja karakterizira kolekciju Medovićevih djela iz Umjetničke galerije Dubrovnik zapravo odražava nikad dovoljno naglašavanu činjenicu – da je Medović bio umjetnik koji je visoke dosege ostvario u različitim poljima djelovanja – povijesnom, religijskom, portretnom i pejzažnom slikarstvu. Odabrani portreti od onih nastalih u doba Medovićeva školovanja u Italiji (1880. -1886.) pa do onih nastalih u doba školovanja na Akademiji likovnih umjetnosti u Munchenu (1888. – 1893.) i kasnije svjedoče da je Mato Celestin Medović, uz dvije godine starijeg Vlaha Bukovca, bio jedan od naših najkvalitetnijih portretista i u bravuroznosti slikarske tehnike i u dubini psihološke karakterizacije koju provodi.

Pelješki motiv, 1906. – 1908., ulje na kartonu

Među djelima sakralne tematike koja većinom uključuju studije i skice, predstavit će se i rijetko izlagana slika monumentalnih dimenzija „Isus pada pod križem“ iz 1888. godine koja je originalno rađena za kapelicu dubrovačke bolnice, te nedavno restaurirana slika „Sv. Franjo Asiški“ (oko 1896.). Posebno mjesto na izložbi zauzimanju Medovićevi pelješki pejzaži čiju genezu treba tražiti i u vezanosti slikara za rodni kraj i u samoj njegovoj predestinaciji za intimnije motive. Pelješkim pejzažima prepunim svjetla, impresionističkog duktusa koji se naročito očituje u mrljastom potezu kasne pelješke faze (1914 – 1918) dao je najveći doprinos hrvatskom slikarstvu.

Sv. Trojstvo (skica za fresku), 1899., ulje na platnu

Mato Celestin Medović - biografija
Rođen je 17. studenoga 1857. u mjestu Kuni, na poluotoku Pelješcu. Nakon godine dana školovanja u franjevačkom samostanu Gospe od Loreta (Delorita) na Pelješcu, 1868. odlazi u samostan Male braće u Dubrovniku, gdje se priprema za redovnički poziv. Ondje počinje raditi crteže i slikati u ulju, a 1880. odlazi na studij slikarstva u Italiju. Prima privatne poduke u Rimu od 1880. do 1882. (Ludwig Seitz, Francesco Grandi), a zatim od 1883. do 1884. u Firenci (Antonio Ciseri). Godine 1886. vraća se u Dubrovnik, ali uviđajući nedostatke svojeg nepotpunog školovanja, 1888. godine odlazi na Akademiju likovnih umjetnosti u München (profesori Gabriel Hackl, Ludwig Löfftz, Aleksandar Wagner). Tri posljednje godine provedene u klasi profesora Wagnera ostavile su najdublji trag u njegovu minhenskom školovanju, u duhu dekorativnih historijskih kompozicija Karla Pilotyja. Od 1893. do 1894. boravi u Dubrovniku i u Kuni na Pelješcu te napušta franjevački red. Nakon Münchena, umjetnikova koncepcija izvedbe sakralnih slika bitno se izmijenila; odbačeni su detalji ambijenta, a slikama dominiraju monumentalni likovi svetaca. Od 1895. do 1907. boravi u Zagrebu, gdje pod utjecajem plenerizma i bogatog kolorita Vlaha Bukovca mijenja duktus i intenzivira boje. Godine 1908., kada se slikar vraća u rodnu Kunu, počinje novo razdoblje u slikarstvu Celestina Medovića, koje s kraćim prekidom od 1912. do 1914. godine, kada umjetnik boravi u Beču, čini "pelješku fazu". Mato Celestin Medović umro je 20. siječnja 1920. godine u Sarajevu.