ARHIVA · 2018
TOMO GUSIĆ
DVA POGLEDA UNATRAG
Vrijeme trajanja: 14.12.2018. – 10.3.2019.
Procesija, 2002., ulje na platnu, 80 x 60 cm
Ovom velikom retrospektivnom izložbom koju čine dvije cjeline, Tomo Gusić se osim slikarskim umijećem, po prvi put predstavlja svojim grafičkim dizajnom. Plakati s njegovim grafičkim rješenjima, za potrebe ove izložbe, posuđeni su iz Muzeja za umjetnost i obrt, Muzeja suvremene umjetnosti, Muzejskog dokumentacijskog centra, Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, Nacionalne i sveučilišne knjižnice te Dubrovačkih ljetnih igara. Grafičkom komponentom Gusićeva umjetničkog izražavanja kurira povjesničarka umjetnosti, dr. sc. Marija Tonković, koja je o Gusiću zapisala sljedeće: „U oblikovanju plakata, logotipa, opreme kataloga Gusić je u tradiciji internacionalnoga grafičkog stila. U sintezi je vitalnih silnica umjetnosti geometrijske estetike koje su 1970-ih postale opći leksik duha vremena. Gusićevi plakati i logotipi za Dubrovačke ljetne igre, Galeriju Sebastian, Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog i turističku agenciju Atlas nastavljaju i razvijaju oblikovnu ortogonalnu tendenciju hrvatskoga grafičkog dizajna.“
Plakat za Karneval fest u Cavtatu, 1977.
Plakat za disco klub Exodus, 1999.
Bogati slikarski opus Toma Gusića, dr. sc. Antun Karaman je podijelio u sedam cjelina: mrtva priroda, Grad, Stradun, procesija, vrt, portret i akt. U plodnoj produkciji slika na temu mrtve prirode izdvojila se jedna sadržajno zaokružena cjelina - prikazi raznih vrsta školjaka i morskih plodova (ribe iglice, kamenice, mušule, morski ježinci). Slikajući motiv Grada, Gusić itekako dobro osjeća sve vrline, mane i zavodljivosti gradske privlačnosti, ali dovoljno je mentalno i kreativno snažan i sposoban da se pozlatarskim izazovima zna oduprijeti i s Gradom se u njegovu začaranome zrcalu bez straha odmjeravati. Gusić se s Gradom odmjerava na pravi način – štuje ga, ali ga gleda na svoj način, dok je Stradun, kao „žila kucavica Grada“, slikaru mnogo više od toga; on u u svakom „portretu“ Straduna zapravo „portretira“ sebe i svoj vlastiti umjetnički svemir. Slikanje slika s motivom procesije, a nije ih mali broj, Gusiću daje prigodu da sebe još više približi (poznatome) samome sebi. U sadržajnom pogledu i u opisnosti detalja u slikama s motivom vrta Gusić je nešto skloniji mimetici i čvršćim formama, negoli kada slika mrtve prirode ili Stradun.
Mrtva priroda, 2004., ulje na platnu
Svaki od naslikanih portreta ima neku posebnost i samosvojnu specifičnost bilo u izboru kolorita bilo u (ne)miru duktusa ili u strukturalnom formiranju kompozicije. Gusićevi aktovi emaniraju primjetnu tjeskobu, nezatomljenu melankoliju, potištenost, samozatajnost i nesigurnost mladosti, time i sustegnutost, pa i zatvorenost prema izazovima vanjskoga svijeta.
Taraca, 2005., ulje na platnu
Biografija:
Tomo Gusić je rođen 25. studenog 1931. godine u Prnjavoru. Maturirao je 1949. u Dubrovniku, a u međuvremenu je pohađao školu crtanja Iva Dulčića, te upisao studij arhitekture na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je 1957. godine, a 1959. je završio specijalku. Krajem šezdesetih godina 20. stoljeća, Tomo Gusić po prvi put osmišljava cjelokupni vizualni identitet Dubrovačkih ljetnih igara u svim varijantama potrebnim za marketing: od znaka, plakata, dnevnih plakata, tjednih plakata, programa, tjednih programa, ulaznica, bannera, oglasa, plakata za prodaju itd. Sredinom 60-ih u Zagrebu je radio kao grafički urednik tjednika Telegrama, te sve do 1981. kao likovni urednik u „Školskoj knjizi“ kada se i vraća u Dubrovnik. Grafički i likovno oblikovao je i izdanja Koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski“ (1967.–85.), ali i turističke agencije „Atlas“ i brojnih drugih.
Grad / Stradun, 2000., ulje na platnu, 91 x 140,5 cm
JASENKO RASOL
POLITIČKA ŠKOLA | DISTOPIJA | BLIJEDA SLIKA
Vrijeme trajanja: 22.11.2018.-20.1.2019.
Kustosica izložbe: Petra Golušić, viša kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik
Autor koncepcije: Jasenko Rasol
Jasenko Rasol nakon 22 godine samostalno izlaže u Dubrovniku u kojem se predstavlja trima serijama fotografija: Politička škola (2017.), Distopija (2016.) i Blijeda slika (2018.) s 21 kadrom koji su dio cjelina i zasebna erotika hladne, senzibilne, snažne i mudre estetike. Fotografiraju se urezotine koje su mrtve točke iz perioda Jugoslavije: Politička škola Josip Broz Tito u Kumrovcu, Haludovo na Krku i brod Galeb koji se nalazi u riječkoj luci Porto Baroš.
Politička škola, 2017., digitalna fotografija u boji
Politička škola, 2017., digitalna fotografija u boji
Suvremeni hrvatski autor dokumentira ostavljeno i napušteno jednostavnim rukopisom, pri tom ne osuđujući propadanje objekata koji bi trebali biti u rukama poštenog i ispravnog vlasništva i u funkciji univerzalnog dobra radi mogućnosti života čovjeka danas. Isposnički zapisuje arheologiju 21. stoljeća čime označava surovu zbilju okruženja i napominje devastacije koje bole. Istodobno upisuje i stvara neutralno ništa. Rasol bilježi srž čovjeka koji se udaljava od dobroga jer se izgubio u tami lošega. U njegovim fotografijama iščitavaju se pogreške ljudskog bića i istodobno se naglašava sloboda od tame u kojoj su zarobljeni bili i ostali kvalitetni rukopisi arhitekture i brodogradnje. Oni su potencijal kojima se ne smije pisati mračna budućnost što se jasno vidi u dubini njegovoga rada koji je utisnut u proces vječne prisutnosti istine i slobode iskaza. Konceptualna simbolika ničega je prisutna u ogoljenosti kadrova; Škola se vidi u rasutim papirima, u zelenilu koje raste u interijeru, derutni turistički objekt Haludovo se razmatra u elementarnom razgovoru vanjskih fasada s florom i nebom, a Brod se promatra u nutrini u kojoj se pronalazi ‘izložba ničega’ koju tvore tragovi uklonjenih slika i dr. sa zidova.
Blijeda slika, 2018., digitalna fotografija u boji
BIOGRAFIJA
Jasenko Rasol rođen je 1969. godine u Zagrebu. Diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu - Odjel Filmsko i Televizijsko snimanje. Studirao je 1991. godine na Glasgow University – Department of Photography. Od 1992. do 1996. godine je kamerman Rauters TV-a; radi kasnije za BBC, NBC, FUJI, CCN, HTV te je angažiran u dokumentarnim filmovima strane i domaće produkcije. Danas surađuje s poznatim i cijenjenim imenima dokumentarnog filma u Hrvatskoj. Dobitnik je brojnih nagrada za svoj izvanredan rad. Ostvario je više od 40 samostalnih izložbi, a sudjelovao je i na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. O njegovom radu izdano je 5 fotomonografija. Živi u Zagrebu gdje radi kao samostalni fotograf i snimatelj. 
Distopija, 2016., digitalna fotografija u boji
UMJETNINE IZ ZBIRKE TVORNICE ALUMINIJ MOSTAR
Vrijeme trajanja: 13. 11. – 12. 12. 2018.
Kustos izložbe: Željko Marciuš
Kustos Moderne galerije iz Zagreba, Željko Marciuš. odabrao je pedesetak djela iz zbirke galerije Aluminij iz razdoblja protomoderne, moderne i postmoderne umjetnosti. Zbirka je nastala kao izvrstan primjer društveno-odgovornog poslovanja tvornice Aluminija d. d. Mostar. Ovu izložbu čini posebnom i činjenica da po prvi put od svog osnutka 2000. godine, zbirka napušta svoje mostarske prostore te će biti predstavljena dubrovačkoj publici.
Otkupljivanjem umjetničkih djela nakon pojedinih izložbi u Galeriji je godinama stvarana zbirka vrhunskih uradaka zvučnih slikarskih, kiparskih, grafičkih i imena s polja fotografske umjetnosti o kojoj marljivo brine kustos Darko Juka.
Kustos Marciuš u tekstu kataloga izložbe je zapisao kako „zbirka Aluminija izgleda tradicionalno, ali još uvijek ljudski opipljivo. Prikazuje danas već klasične discipline i tehnike, upućujući na procese stvaranja i oblikovanja medija dugoga niza trajanja sazdanih od povezanih i gotovo neprekinutih vlakana i svežnjeva.“
NENAD VORIH Inside My Heart, 2002., akril na platnu, 65 x 80 cm
Fotografijom. slikom i skulpturom predstavljaju se radovi 34 umjetnika, kako domaćih, tako i inozemnih autora, uključujući i dubrovačke autore. Posebno mjesto na izložbi zauzima djelo Gabrijela Jurkića, koji se u svom opusu rasprostire od zakašnjele secesije i simbolizma sve do impresijskoga realizma, te je jedno od najvažnijih imena moderne umjetnosti Bosne i Hercegovine, kao i hrvatske moderne povijesti umjetnosti.
IDA BLAŽIČKO: "TRAGOVI VREMENA"
Vrijeme trajanja: 17.10.-12.12.2018.
Kustosica izložbe: dr. sc. Rozana Vojvoda
Izložba obuhvaća ambijentalni postav autoričinih skulptura - tekstilnih fragilnih struktura vegetabilnog ishodišta u prostor atrija i drugog kata građevine, čime se ostvaruje dijalog između formi organskog porijekla, modernističke arhitekture Umjetničke galerije Dubrovnik (vile Banac), te sveukupnog mediteranskog okruženja. Ambijentalnu skulpturu umjetnica naziva Tragovi vremena sugerirajući krhkost i privremenost tvorevine, ali i njenu životnost i promjenjivost.
Potpuno nenametljivo, ali u velikim zamasima, prostorna instalacija Ide Blažičko usmjerava na taktilno-vizualno iščitavanje ambijenta; u zatvorenom prostoru vodi promatrača u prepoznavanje silnica unutarnje dinamike i međuigre vanjskog i unutarnjeg prostora, a na otvorenim punktovima kroz poetične verzije „visećih vrtova“ nad atrijem i na terasi Galerije navodi na novu doživljajnost kamena građevine i brončanih skulptura postavljenih na otvorenom.
Ida Blažičko: Tragovi vremena; foto: Miho Skvrce
Ida Blažičko je na hrvatskoj likovnoj sceni prisutna od 2006. godine, a prepoznatljiva je po „biomimetičkim“ skulpturama u kojima se prepoznaju utjecaji estetike i filozofije Dalekog Istoka.
Ida Blažičko: Tragovi vremena; foto: Miho Skvrce
Biografija:
Ida Blažičko (1985., Zagreb) diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine, u klasi prof. Stjepana Gračana, a tijekom studija boravila je na Indiana University of Pennsylvania, SAD. Na Kineskoj akademiji umjetnosti u Hangzhou, gdje je i predavala na Odsjeku umjetnosti u javnom prostoru i umjetničke instalacije u pejzažu (2010. – 2013.), doktorirala je s disertacijom „Održiva javna umjetnost: ponovno stvaranje urbanog okoliša“ (2012.). Na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu doktorirala je u klasi prof. Slavomira Drinkovića i prof. Vere Turković s disertacijom “Biomimetika u službi umjetnosti” (2016.). Docentica je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i gostujući profesor na Kineskoj akademiji umjetnosti u Hangzhou.
Izlagala je na više od četrdeset skupnih i petnaest samostalnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Na poziv Muzeja za umjetnost i obrt izlagala je u sklopu ciklusa Suvremeni umjetnici u stalnom postavu MUO (2015.), a jedna ambijentalna instalacija iz serije Topologija beskraja trajno je uvrštena u zbirku i stalni postav muzeja. U javnim prostorima realizirala je skulpture od čelika Vjetar (Šangaj, 2011.), Vjetar II (Nacionalni park močvara Xixi, Hangzhou, 2012.) i Kakva tišina – u pećinu ponire zrika cikada (San Vito al Tagliamento, Italija, 2017.).
Tijekom 2017. boravi na umjetničkoj rezidenciji Cité Internationale des Arts u Parizu, te izlaže ambijentalnu skulpturu Blossoms u javnom prostoru grada. Godine 2018. skulptura Val uvrštena je u zbirku Fondacije Ado Furlan (Pordenone, Italija). U okviru Bijenala suvremene tekstilne umjetnosti Contextile, u srpnju i kolovozu 2018. boravila je u portugalskom gradu Guimarães te realizirala site-specific skulpturu temeljenu na bogatoj kulturno-povijesnoj i etnografskoj baštini, te suvremenom kontekstu tog portugalskog grada.
Dobitnica je više nagrada među kojima se ističu Nagrada Kineske akademije umjetnosti za doktorski likovni rad i disertaciju (2012.), prva nagrada za izvedbu javne skulpture u talijanskom gradu San Vito al Tagliamento (Premio in Sesto 2016.) i prva nagrada na međunarodnom natječaju za idejni koncept i sadržaj paviljona Crne Gore na 16. Venecijanskom bijenalu arhitekture kao članica peteročlanog internacionalnog autorskog tima u čijem su sastavu Krešimir Rogina, Rosa Rogina, Armor Gutiérrez Rivas i François Vahe (2018.).
Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU).
VATROSLAV KULIŠ
PREDJELI DIONIZA
9.10.2018.-4.11.2018.
Kustosi izložbe: Edward Lucie-Smith, Marin Ivanović, Milan Bešlić, Feđa Gavrilović
HERBARIUM PICTORIUM, 2006., akril, kreda i uljni pastel na platnu, 124 x 164 cm
Izložbom kurira Edward Lucie-Smith, jedan od najuglednijih britanskih povjesničara umjetnosti i likovni kritičar, autor knjige „Vizualne umjetnosti 20. stoljeća“ uz pomoć Feđe Gavrilovića, direktora zagrebačke galerije Forum te Milana Bešlića, cijenjenog likovnog i književnog kritičara i esejista.
MELBOURNE, 2007., akril, kreda i pastel na platnu, 88 x 120 cm
Vrlo dominantan aspekt stvaralaštva Vatroslava Kuliša jest njegova opčinjenost morem i, u širem smislu, nemirnim kretanjem velikih vodenih prostranstava koje savršeno prikazuje svojim apstraktnim ekspresionizmom zbog čega je i Umjetnička galerija Dubrovnik s pogledom na more izniman prostor za postavljanje ovakve izložbe.
VAL, 1991., ulje na platnu, 200 x 300 cm
„Slikajući valove početkom 1990-ih, Kuliš je bio vođen snažnom željom da uhvati i prenese bit mora, tog moćnog elementa kojemu se ponekada prepušta kao kapetan svoje jedrilice. Nadimanje morske površine na monumentalnim platnima priziva njegov zvuk i energiju“, ističe Feđa Gavrilović u svom predgovoru o Kuliševim radovima.
Milan Bešlić piše kako je Kuliš po svojem habitusu cijelim bićem i stvaralačkim nagnućem usredotočen isključivo na istraživanje vlastitoga likovnog jezika. Stoga postupkom redukcije snažnom i silovitom gestom sublimno izražava emocionalnu sastavnicu kao likovnu supstancu vlastitoga izraza otkrivajući iskonsku ljudskost u svojem biću i nove likovne vrijednosti u svojem slikarstvu.
METAMORFOZE MORA, 2000., ulje na platnu, 120 x 88 cm
BIOGRAFIJA:
Vatroslav Kuliš je rođen 1951. godine. Školu primijenjene umjetnosti završio je 1971. i diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976. godine.
Jedno vrijeme radio je u Leksikografskom zavodu "Miroslav Krleža" kao likovni urednik Opće enciklopedije i Hrvatskoga biografskog leksikona. Nakon toga radi kao samostalni umjetnik. Bio je član glumačke družine "Histrion". Autor je nekoliko scenografskih i dizajnerskih rješenja u Hrvatskom narodnom kazalištu, kazalištu Komedija i Zagrebačkom kazalištu lutaka. Autor je nekoliko grafičkih mapa. Opremio je i ilustrirao brojne knjige. Značajan dio umjetničkog stvaralaštva obuhvaća i sakralni ciklus (mozaici, križni putevi, tematski radovi) u crkvama u Metkoviću, Klobuku, Čitluku, Širokom Brijegu i Melbourneu. Boravio je na studijskim putovanjima u Parizu (Cité des Artes), Münchenu, New Yorku i Melbourneu.
Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja među kojima su odličje "Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića" 1997., državna nagrada "Vladimir Nazor" za 2000. godinu, godišnja nagrada Galerije "Forum" za 2003. godinu, Nagrada za životno djelo grada Metkovića 2015. godine i Nagrada Grada Zagreba 2018. godine.
Izlagao je na više od 150 samostalnih i preko 130 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Radovi mu se nalaze u muzejima i galerijama u Hrvatskoj te u mnogim privatnim zbirkama u Hrvatskoj i svijetu.
VOODOO GUTENBERG, 1996., drvo, knjiga, fotografija, čavli, vosak, 47 x 61 x 19 cm
MARIN RADICA – ZABORAVLJENI HISTORICISTIČKI KIPAR
Galerija Dulčić Masle Pulitika i Atelijer Pulitika
Vrijeme trajanja: 6.10. – 18.11.2018.
Autor izložbe: dr. sc. Vinicije Lupis
Marin Radica, korčulanski kipar porijeklom iz Splita, svoje je prve korake započeo radom na korčulanskim brodogradilištima, nakon što je stekao svoje elementarno obrazovanje u Obrtnoj školi u Korčuli. Nakon studija na Umjetničkoj akademiji u Beču, odlazi prvo u Trst, zatim u Sarajevo, a potom se vraća u Korčulu, gdje živi do svoje prerane smrti 1904. godine. Za priznanje svoga rada trebao je čekati svoju smrt budući da je konačno posmrtno nagrađen zlatnom medaljom na velikoj svjetskoj izložbi u Parizu kao predstavnik Kraljevine Dalmacije.
Anđeo podupiratelj s propovjedaonice iz katedrale Gospe Velike, 1897., Dubrovnik
Radičin umjetnički opus obogatio je brojne sakralne prostore hrvatskog juga – od Vela Luke, Blata, Korčule, Račišća, Vignja, Lopuda, Dubrovnika i Kliševa do Sarajeva, Trsta i Beča. Stvarao je u duhu historicizma. Školovao se u razdoblju miješanja stilova i u vremenu kulminacije doktrine eklekticizma – gledišta da je svaki stil lijep – što je davalo slobodu umjetnicima da miješaju talijansku renesansu, gotiku i klasične stilove. U njegovim se djelima osjeća verizam detalja akademizma i historicizma.
Nacrt oltara za župnu crkvu na Lopudu, kraj 19. st., Arhiv Dubrovačke biskupije, zbirka crteža, snimio Antun Koncul
Sudjelovao je na projektu opreme katedrale u Bosni i Hercegovini u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, jednom od ključnih nacionalnih projekata opremanja hrvatskih prvostolnica. Bilo bi nemoguće danas zamisliti dubrovačku prvostolnicu bez Radičinih kipova i drvene opreme.
Ova izložba poticaj je za revaloriziranje toga osebujnog historicističkog kipara s otoka Korčule i njegova zanemarenog likovnog opusa koji će, nadamo se, naći svoje zasluženo mjesto u nekoj od budućih likovnih sinteza hrvatske skulpture toga razdoblja.
FOTOGRAFIJE IZ ZBIRKE UMJETNIČKE GALERIJE DUBROVNIK
Galerija Dulčić Masle Pulitika
3.8.2018. - 9.9.2018.
Kustosica izložbe: dr. sc. Rozana Vojvoda, viša kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik
Umjetnička galerija Dubrovnik je do danas, otkupima, donacijama i poklonima, uspjela prikupiti vrijednu zbirku od preko 2700 umjetnina. Najveća je zastupljenost klasičnih medija - skulpture, slikarstva i grafike, ali se posljednjih dvadesetak godina zbirka obogatila i značajnim fotografijama i videoradovima.
Ovom prilikom predstavlja se izbor znamenitih "magnumovskih" fotografija Mladena Tudora, naglašenog humanističkog predznaka ali i jasno ocrtanog socijalnog konteksta, potom izbor iz sugestivnih fotografije Damira Fabijanića koje problematiziraju rat na dubrovačkom području, a predstavljaju se i posljednje fotografije Pava Urbana, u Domovinskom ratu prerano stradalog dubrovačkog fotografa koje su postale simbol ratnog stradanja Dubrovnika.
Mladen Tudor, Pariz, 1971.
Pavo Urban, Posljednji snimci, 1991.
Zastupljeni su i radovi čuvenih svjetskih fotografa Stevea McCurryja i Roberta Farbera, koji su imali velike izložbe u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik 2012. odnosno 2013., te radovi poznatih dubrovačkih fotografa/kinja koji djeluju u Zagrebu poput Ane Opalić, Marka Ercegovića i Mare Bratoš. Ovdje izložene fotografije Ane Opalić su izbor iz serije Autoportreti, koju umjetnica počinje raditi sredinom devedesetih godina i u kojoj se bavi preispitivanjem naizgled čvrstih kategorija - od onog što i kako vidimo do vlastitog identiteta.
Steve McCurry, Jodhpur, Rajasthan, 2005.
Robert Farber, Central Park, New York, 1992.
Marko Ercegović predstavljen je fotografijom iz serije Začarani koja prikazuje arhetipski ambijent kupališta Danče, a Mara Bratoš crno-bijelom fotografijom u kojoj se radikalno kadriranje suprotstavlja fragilnosti modela.
NOGOMET U HRVATSKOM SLIKARSTVU
Galerija Dulčić Masle Pulitika
Vrijeme trajanja: 13.6. – 31.7.2018.
Kustosi izložbe: Milan Bešlić, Marin Ivanović
Ususret svjetskom nogometnom prvenstvu koje počinje 14. lipnja u Rusiji, Umjetnička galerija Dubrovnik pripremila je pravu izložbenu poslasticu; izložbu „Nogomet u hrvatskom slikarstvu“. Ovo je prva izložba kojom je pregledno prikazano koliko se slikara bavilo temom nogometa; takozvanom „drugom najvažnijom stvari na svijetu“. Ovom se izložbom problematizira tema nogometa u hrvatskoj umjetnosti kao likovna tema učvršćujući tako značenjsku vrijednost izložbe te se tako podvlači i njezina istraživačka komponenta jer pregledno i cjelovito prikazuje tematski raspon i stvaralačke dosege brojnih slikara.
Lopta i njezin jednostavni kružni oblik magijskom snagom privlače milijunsko gledateljstvo svih boja kože: žute, crne, bijele; brišući svaku rasnu, socijalnu i nacionalnu specifičnost, a igranje nogometa svojevrstan je društveni fenomen prožet brojnim emocionalnim i psihološkim sastavnicama. Upravo su te snažne emocionalne reakcije privukle brojne likovne umjetnike, a jedan od najpoznatijih ljubitelja nogometa među slikarima bio je Julije Knifer. Milan Bešlić, kustos ove izložbe koja obuhvaća djela iz 20. i 21. stoljeća, otkriva kako slika „Dječak s nogometnom loptom“ Miljenka Stančića, ponajbolje pokazuje njegov prepoznatljivi rad, a uz sliku „Dječak koji hvata nogometnu loptu“ po prvi će put biti predstavljene široj publici i likovnoj kritici jer do sada nisu izlagane te su tako postale mala-velika otkrića na ovoj izložbi. Motive nogometa i nogometne igre gledat ćemo u djelima klasika poput Iva Dulčića, Ljube Babića i Omera Mujadžića pa sve do suvremenih autora kao što su Tomislav Buntak, Matko Vekić, Boris Švaljek, Boris Bućan, Joško Eterović, Denis Krašković i Grgur Akrap.
Tomislav Buntak, Nogomet pred vratima Novog Jeruzalema, 2008., serigrafija na papiru
Oceani. Pogled na svijet kroz dijalektiku plime i oseke
Izložba na dvije lokacije organizirana od strane TBA21-Academy i Umjetničke galerije Dubrovnik
Umjetnička galerija Dubrovnik
4.7. – 30.9.2018.
Franjevački samostan Lopud
10.7. – 30.9.2018.
Umjetnici:
Doug Aitken
Atif Akin
Darren Almond
Julian Charrière
Rineke Dijkstra
Elmgreen + Dragset
Tue Greenfort
Ariel Guzik
Newell Harry
Alexander Lee
Armin Linke
Eduardo Navarro
Lisa Rave
Sissel Tolaas
Janaina Tschäpe +
David Gruber
Jana Winderen
Susanne M. Winterling
Kustosica: Stefanie Hessler
Doug Atiken, here to go (ice cave), 2002. / Thyssen-Bornemisza Art Contemporary Collection
Izložba Oceani eksperiment je formuliranja oceanskog pogleda na svijet, drukčijeg načina interakcije s oceanima i svijetom koji nastanjujemo. Nesputana kopnenim načinima razmišljanja i življenja, izložba odražava fluidnost vode i neprestana podizanja i spuštanja razine mora uslijed morskih mijena. Oceani je rad organizacije Thyssen-Bornemisza Art Contemporary (TBA21)– Academy koju su 2011. utemeljili Francesca von Habsburg i Markus Reymann kao platformu za kulturno stvaralaštvo, bez fiksnog lokaliteta. Otkad se otisnula na ekspedicije istražnim brodom Dardanella, TBA21–Academy privremeno čine umjetnici, znanstvenici i ostali mislioci i stvaratelji. Putovanja su nas odvela na neka od najizoliranijih mjesta na Pacifiku kao što su Papua Nova Gvineja, Francuska Polinezija, Fidži i Tonga, ali i Island, Sjeverna Amerika i Karibi. Upravo su putovanja TBA21–Academy, kao i prijateljstva, znatiželja i kolektivni proces učenja i dijeljenja ideja stvorili Oceane.
Izložbu, odnosno djela TBA21 kolekcije, upotpunjuju nova djela umjetnika čiji je rad istinski povezan s oceanima. Kustosica je izložbe Stefanie Hessler te je izložba prvi put postavljena 2017. u Europi u bečkom muzeju umjetnosti TBA21–Augarten tada naslovljena kao Tidalectics, a u proširenoj je verziji imala naziv Océans. Une vision du monde au rhythme des vagues u Le Fresnoyu u Tourcoingu, u Francuskoj 2018. godine. U Hrvatskoj je izložba postavljena na dvama mjestima povezanima Jadranskim morem, i to u originalnoj verziji koja uključuje dodatne radove iz TBA21 kolekcije. Od njezina začetka, program je TBA21–Academy posvećen njegovanju interaktivnih načina brige za oceane. Ako naše misli i djelovanja ne mogu razumjeti važnost ovih ogromnih vodenih površina koje prekrivaju dvije trećine našeg planeta, a kamoli se brinuti o njima, možda je vrijeme za razmotriti druge, oceanske načine postojanja. Izložba Oceani pokušava upravo to.
.jpg)
Rineke Dijkstra, Dubrovnik, Croatia, July 13, 1996, 1996 / Thyssen-Bornemisza Art Contemporary Collection
Naziv izložbe potječe od igre riječi barbadoskog pjesnika i povjesničara Kamaua Brathwaitea. U svom pojmu tidalectics (dijalektika plime i oseke) Brathwaite kristalizira našu zemaljsku „opsjednutost fiksiranjem, uvjerenjem i aproprijacijom” i, umjesto toga, odražava fluktuirajuće plime, ritam zvuka valova i krugove koje stvaraju razbijajući se o obalu [1]. Ako je dijalektika način na koji je „zapadnjačka filozofija pretpostavila kako trebaju izgledati životi ljudi”[2], onda tidalectics (dijalektika plime i oseke) uključuje niz različitih čitanja i interpretacija - jer, voda je tranzicijski element, a „posvećenost vodi jest postojanje u strujanju”.[3] Brathwaiteova poezija odiše glazbom i ritmom. Izgrađena je na riddimovima, odnosno ritmovima koji su duboko ukorijenjeni u postkolonijalnom bijesu i nadi. Ključni mislilac kreolizacije, Brathwaite nas osvještava o tome da hibridizacija nije ograničena samo na zemlju, već da započinje u morskim prostorima i na obali. Upravo kao pomorci koji pristaju na nove obale donoseći sa sobom svoje živote i svoje priče koje se neprestano mijenjaju, kao i mitove i uvjerenja, koncept tidalectics (dijalektika plime i oseke) može migrirati iz konteksta Brathwaiteova pisanja na druge geografije i svjetove. Izložba oprezno prenosi naziv pazeći kako ne bi zamaglila njegovu specifičnost, već kako bi pojam smatrala ishodištem oceanskog pogleda na svijet.
Oceani spaja usidreno s putujućim; malo pluta, a malo dodiruje kopno. Dopušta nam misliti o hibridnosti, međukulturalnom sinkretizmu, nedovršenosti i fragmentaciji. Utjecaj oceana nije ograničen na vode i vodena bića, već utječe na zemlju i zemaljski život u jednakoj mjeri – kao izvor hrane i kao prijetnja uslijed povisivanja razine mora. Izložba pokušava razumjeti naše povijesti kao putanje nošene valovima, od oceana do sustava razmjene, mitova i mikrobioloških korijena. Naglašava proces kulturalne adaptacije i materijalne promjene, predstavljajući bogati okvir za razumijevanje pomiješanih polova suvremenosti i prošlosti, znanosti i poetike, globalnog i lokalnog, putova i korijena, te nas i oceana i njihovih raznovrsnih stanovnika.
IVONA VLAŠIĆ: "LINIJA UKINUTOG HORIZONTA"
Kustosica izložbe: Petra Golušić
Sve je jednostavno u srži cjelokupnog izraza suvremene hrvatske umjetnice Ivone Vlašić. U multimedijalnoj izložbi “Linija ukinutog horizonta” iznesen je dubok i oštar uvid u ono što se uradilo i zabilježilo i stvorilo. Ovom se izložbom tematiziraju uvijek oprečne teme života i smrti, apsolutnog bitka i apsolutnog duha.
Bez naziva, 2018., video
Radi se o uvijek prisutnom kodu koji na više razina egzistira u procesu percepcija radova i dr. Izložba “Linija ukinutog horizonta” nastavlja se na prijašnje serije radova “Negdje između” iz 2010. – 2012., 2017. - 2018. i “Horizonti” 2012. – nadalje, i u radovima “Ispod površine 2017., “Mene sram” 2017. i “Bez naziva” 2018.
Mene sram, 2017., video
Na tragu filozofskih, religijskih, antopoloških, socioloških i društveno-političkih pitanja, autorica nastoji pronaći “čisto mjesto” propitujući mogućnost njegovog postojanja. Raspravlja o pojavi ukidanja čovjeka i grada i za polaznu točku ima rodni grad, Dubrovnik, koji u njezinim radovima predstavlja platformu za propitivanje pojmova: istina, sloboda, moral, pravda i dr. Lomovi koji se pojavljuju u Vlašićevim fotografijama označuju mrak, prijetnju smrti istovremeno upisujući u sebe senzibilnu i snažne podražaje. Fotografije upućuju na poniznost u kojoj, kao i u mraku, nestaju sve oznake i okovi ljudi gdje se postavljaju metafizička pitanja o čovjekovu fizičkom tijelu i njenim odnosom s apsolutnim duhom. U takvom odnosu razmatra se i odnos individualne i univerzalne krivnje koje su međusobno uvjetovane, kao i odnos praznine tame i svjetlosti koji su u radovima prikazane u motivima prazne sobe i prozora. Problematizira se “negdje između” prostor kao potreban teritorij te prostor “ispod površine” koji sadrži odgovore na bitnost bivanja. Nerijetko se stoga polazi od autoportreta koji se uništava u svrhu izrade kartografije čovjeka i svijeta u kojoj se naglasak stavlja na povratku čovjeka, čovjeka koji se jednostavno želi – vratiti. Upravo se u tom povratku skriva problem i pogreška koju izložba otkriva kodirajući mjesto povratka kao jedno istinito mjesto do kojeg i u koje je najteže doći, odnosno vratiti se. Fotografije Ivone Vlašić prate taj spori tijek povratka u kojem se posebice označuje prisutnost sama po sebi, prisutnost koja pripada svima te koja se nameće kao nužnost za opstanak kako čovjeka i svijeta, tako i onog nepoznatog.
Horizonti, 2012.
BIOGRAFIJA:
Ivona Vlašić je rođena u Dubrovniku 1968. godine. Studirala je slikarstvo u klasi profesora Gerharda Lojena na Höhere technische Bundeslehranstalt Graz Ortweinschule - Meisterklasse Malerei. Radi unutar multimedijalnog izraza. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika Zagreb, Art radionice Lazareti, Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik i Hrvatskog društva likovnih umjetnika Zagreb. Izlagala je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama i drugim manifestacijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Dubrovniku.
Ivona Vlašić, 11 IV 2018
DJELA IZ DONACIJE ANTONA CETINA UMJETNIČKOJ GALERIJI DUBROVNIK
Galerija Dulčić Masle Pulitika i Atelijer Pulitika
Vrijeme trajanja: 10.5. – 31.5.2018.
Kustos: Milan Bešlić
Jednost, 1993., akrilik na platnu
Anton Cetín je svestrani likovni umjetnik dobro znan na hrvatskoj likovnoj sceni kojega je itekako obilježilo njegovo zagrebačko školovanje u Školi primijenjene umjetnosti gdje je primio prve poduke o slikarskim tehnikama, naročito od Ive Šebalja, te napose studentsko petogodišnje razdoblje na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je usavršio svoje slikarsko znanje
Na Cetína kao grafičara najviše je utjecao Albert Kinert, ponajviše u strogom redukcionizmu i u iznimnom grafičkom umijeću koji se iščitava u njegovim grafičkim ostvarenjima, a ponajbolje u sitotisku. Pokazalo se da mu je upravo to poznavanje grafičkih tehnika omogućilo i sigurniji ulazak u novi medijski prostor novina, časopisa i popularnih magazina gdje je ostvario iznimno veliku stvaralačku dionicu. Ova se pak tvrdnja izlistava u prestižnim francuskim listovima gdje i započinje Cetínova uspješna suradnja kao crtača ilustratora, potom i suradnja s prestižnom enciklopedijom Larousse te s jednim od najvećih ilustratora u atelijeru kod S. M. Rabeca koji je izvršio golemi utjecaj na Cetínovu francusku dionicu u Parizu kroz dvije plodne godine, od 1966. do 1968., kako ističe autor teksta u katalogu, Milan Bešlić, književni kritičar i esejist,a ujedno i kustos izložbe.
Kanada obilježava treću stvaralačku dionicu rada ovog plodnog umjetnika. Počevši od 1968. godine pa sve do danas, Cetínova se stvaralačka crta uspješno razvijala u kontekstu suvremene kanadske likovne scene na kojoj je njegovo djelo apostrofirano od likovne kritike po izvornosti autorskih obilježja uspješno prezentiranih na samostalnim i skupnim izložbama.
Posjetitelji, 2000., akrilik na platnu
Na ovu dionicu slikareva puta podsjećamo u prigodi kada istom donatorskom gestom, u suradnji s ravnateljem Umjetničke galerije Dubrovnik Marinom Ivanovićem, obogaćuje fundus s gotovo 100 svojih djela grafika, crteža, kolaža, slika koje ovom samostalnom izložbom pokazuje gradu Dubrovniku i time cjelokupnoj hrvatskoj kulturnoj javnosti. U ovom recentnom izboru, iz zaista plodnog stvaralačkog opusa, iščitavaju se i bitne sastavnice slikareva izraza kao i njegove tematske preokupacije te je stoga ova njegova samostalna izložba vrijedna pozornosti jer daje relevantan uvid u temeljne slikareve odrednice. Na njih je upućivao i sam autor svojim izjavama na koje se sada pozivamo kako bismo upoznali ishodišne poticaje njegova djela: „Kroz svoje stvaralaštvo“, ističe Cetín, „želim sebi objasniti prošlost, sadašnjost i budućnost, zapravo kontinuitet života.“
BIOGRAFIJA:
Anton Cetín je rođen 1936. u Bojani, Hrvatska. Od 1954. do 1959. polazi Školu primijenjenih umjetnosti, slikarski odjel, u Zagrebu, gdje diplomira u klasi prof. Ivana Šebalja. Od 1959. do 1964. studira grafiku na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje diplomira u klasi prof. Marijana Detonija 1964. Za vrijeme Škole i Akademije radi kao ilustrator za razne izdavačke kuće u Zagrebu.
Od 1966. do 1968. živi i radi kao slikar i grafičar i kao ilustrator za J. M. Rabeca i Izdavačku kuću Larousse (Planètes et Satellites: mondes de l'espace), u Parizu, Francuska. Lik Eve rođen je u Parizu 1967.
Od 1968. živi i radi u Torontu, Kanada, kao samostalan umjetnik. Do sada je održao 160 samostalnih i sudjelovao na više od 200 skupnih izložaba diljem svijeta.
1975. objavljuje prvu grafičku mapu Eva i Mjesec te 1987. crteže Zlokobne ptice uz pjesme Bitarion Vinka Grubišića, a 1988. zajedno s hrvatskim književnikom Stjepanom Šešeljem objavio je pjesničko-grafičku mapu Amerika Croatan America.
Godine 1986. priređuje svoju prvu veliku samostalnu izIožbu u domovini, u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.
Za svoj rad primio je više nagrada i počasti. Kanadsko-hrvatska umjetnička udruga izabrala ga je za umjetnika godine za 1986. Godine 1995. primio je od Vlade Republike Hrvatske dva odličja: Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi i Red hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobit njezinih građana. 2001. godine u Zagrebu Mare nostrum Croaticum dodjeljuje mu plaketu i priznanje za izuzetan doprinos na polju umjetnosti i kulture.
2001. godine u gradu Čazmi otvorena je Galerija Anton Cetín sa stalnim postavom njegovih djela.
Djela mu se nalaze u muzejima, galerijama i privatnim zbirkama u mnogim zemljama svijeta.
Serija duga 9., 2009., kombinirana tehnika na platnu
MARKO ERCEGOVIĆ
POKAZUJEM / GDJE MI ŽIVIMO
Galerija Dulčić Masle Pulitika i Atelijer Pulitika
7.4.2018. - 6.5.2018.
Kustosica izložbe: dr. sc. Rozana Vojvoda, viša kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik
Marko Ercegović: Dubrovnik 2006
Izložba pod nazivom “Pokazujem / Gdje mi živimo” obuhvaća izbor iz njegovih ranijih fotografskih serija koje su objedinjene pod nazivom Pokazujem (Začarani, Golub na grani, Male promjene, Ding...), seriju Gdje mi živimo nastalu 2015. godine, te recentnu seriju fotografija Sloboda me plaši.
Marko Ercegović: Dubrovnik 2004
Marko Ercegović jedan je od predstavnika mlađe fotografske generacije. Njegov rad karakterizira specifična poetika svakodnevnice koja se očituje u fragmentarnosti i fragilnosti zahvaćenog prizora, kao i u neobičnom, ambivalentnom pozicioniranju promatrača naspram narativnog diskursa fotografije. Marku Ercegoviću je strana bilo koja vrsta deklarativnosti i direktna angažiranost fotografije, pa čak izbjegava i signale određenog mjesta iako su prizori koje bilježi neodvojivo vezani s ambijentom u kojem boravi i kojemu kontinuirano opipava bilo.
Marko Ercegović: Dubrovnik 2003
Konstantne fotografove preokupacije, kao što su priroda u relaciji prema urbanom okolišu, kolektivni rituali poput kupanja u moru ili igre, a osobito umjetnikova usmjerenost na sitne i fragilne, naizgled nebitne stvari, u konačnici gotovo skrivene u fotografskom kadru (što je ključno npr. za seriju Male promjene), provlače se kroz sve predstavljene serije.
BIOGRAFIJA:
MARKO ERCEGOVIĆ je rođen 1975. godine u Dubrovniku gdje je završio Opću Gimnaziju. Diplomirao je TV i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Bavi se eksperimentalnim videom i fotografijom. obitnik je nekoliko istaknutih priznanja, a njegov je umjetnički rad predstavljan na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Zagrebu. Objavio je i šest fotografskih knjiga.
LUKŠA PEKO: TERRA INCOGNITA
Vrijeme trajanja: 20.3. - 29.4.2018.
Kustos izložbe: Marin Ivanović
ZMIJSKA VALA, 2017., 80 x 90 cm, akril na platnu
Nakon 22 godine, Lukša Peko ponovo izlaže u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Ciklus pod nazivom Terra incognita ili Nepoznata zemlja, zbroj je brojnih nataloženih iskustava koja proizlaze iz dugotrajnog bavljenja slikarstvom, ali su i nužno određena mjestom u kojem slikar živi.
TERRA SACRA I., 2010., 100 x 130 cm, akril na drvu
Pekova Nepoznata zemlja u svom latinskom nazivu nosi arhaičnost antičkih krnjih pretpostavki o svijetu koje zbog toga što su neutemeljene ostavljaju slobodu nagađanjima i maštanjima. Zbog negostoljubivog krajolika prikazanog u šiljatim formama, primjećuje se odsutnost figura, a more koje okružuje otoke na nekim je slikama crno kao katran, gusto i mrtvo.
O strpljivosti u radu ovog slikara govore i točkice na brojnim slikama koje vibriraju i lagano otkrivaju vrijeme kao važan element pri stjecanju doživljaja o naslikanom krajoliku.
PRED OLUJU, 2010. 90 x 100 cm, akril na drvu
Nazivi slika sugeriraju mističnost, udaljenost i negostoljubivost izmaštanog Pekovog krajolika, kao što su Poviše bezdana, Plameni otok II., Ognjene stijene, Krvava zemlja, Zmijska vala; redom se nižu leksičke varijacije solarne simbolike koje bude asocijativne slike vatre, vrućine, žege, ljeta, jare, u jasnom dualizmu Zemlje i Sunca.
O čemu je zapravo riječ u ovome ciklusu? Kustos izložbe Marin Ivanović, ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik, otkriva nam pravo značenje u tekstu kataloga pripremljenog za ovu izložbu i kaže: “ Ne treba nam znanje oca svih modernih vračeva, Sigmunda Freuda, da bismo shvatili ulogu podsvjesnoga u djelima koje gledamo. Jedan za drugim nižu se otoci, naizgled neki daleki i nepoznati, a zapravo sasvim dohvatljivi i poznati. Postajemo svjesni da su svi ovi otoci samo jedan jedini, samo jedan koji je važan, a koji ima isto onoliko lica koliko je dana u čovjekovom životu, onaj na kojemu je, u dubokom glibu moralne izopačenosti u kojeg čovjek tako lako zagazi, počinjeno masovno ubojstvo pedeset troje istaknutih pripadnika dubrovačke intelektualne i društvene elite. Među njima je bio i Pekov otac. Ako nam za to dokučiti nije dovoljno pogledati koliko je motiv otoka prisutan u njegovom cjeloživotnom opusu, onda će anagramski naziv triptiha Askad zorno pokazati kako je riječ o otoku Daksa.”
Konačno, u podciklusu Argonauti u kojemu su sve slike naslovljene Arg, odbacuju se varijacije i istim se nazivom sugerira uzaludno traganje i beskrajno trajanje plovidbe između otoka bez broja.
POD VRELIM NEBOM, 2010. 90 x 100 cm, akril na drvu
BIOGRAFIJA:
LUKŠA PEKO rođen je 24. travnja 1941. godine u Dubrovniku.
Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Kao đak zanimao se za slikarstvo i grafiku. Prve poduke dobio je od slikara Antuna Masle, te od slikara i povjesničara umjetnosti Koste Strajnića.
Godine 1961. upisao se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu na slikarski odjel. Za vrijeme studija se uz slikarstvo intenzivno bavio grafikom.
Diplomirao je 1965. kod slikara Otona Postružnika i Đure Tiljka, a iste godine je dobio nagradu Akademije likovnih umjetnosti Zagreb za grafiku. Prvi put zajedno s dvojicom dubrovačkih kolega Josipom Škerljom i Josipom Trostmannom izlaže u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik.
Iste godine otišao je na odsluženje vojnog roka te je kao vojnik 1966. u Splitu imao i prvu samostalnu izložbu. Na grafičkoj specijalki ALU Zagreb je 1968. završio poslijediplomski studij kod prof. Marijana Detonija. Do sada je priredio više od sedamdeset samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu te je sudjelovao na više od dvjesto pedeset skupnih izložbi. Objavio je tri pjesničko-grafičke mape: Vrt bez dobi 1986. godine s književnikom Milanom Milišićem, Kad su golubovi umirali 1992. godine s književnikom Feđom Šehovićem i 2017. godine grafičku mapu Marin Držić – Lukša Peko u kojoj su objavljenje njegove grafike i Držićeve pjesme. 1996. dobio je Nagradu grada Dubrovnika i dodijeljeno mu je odlikovanje Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Od 1968. živi i radi u Dubrovniku.
MEĐU VALOVIMA II., 2010. 90 x 100 cm, akril na drvu
TADAO ANDO
PUNTA DELLA DOGANA
Vrijeme trajanja: 16.3. – 1.4.2018.
Izložba je nastala u sklopu programa Vikend s Orisom Dubrovnik: Tadao Ando, a otvorio ju je Veleposlanik Japana u Hrvatskoj Nj. E. Keiji Takiguchi.
Riječ je o nastavku vrijedne suradnje s velikanom japanske i svjetske arhitektonske scene, Tadaom Andom i obilježavanju predanoga rada na monografiji Transcending Oppositions / Tadao Ando's Recent Works (Nadilaženje suprotnosti / Recentni radovi Tadaa Anda) u izdanju Orisa i Oris Kuće arhitekture.
Posjetitelji će imati iznimnu priliku vidjeti originalne skice Tadaa Anda te arhitektonske nacrte i fotografije fascinantnog projekta transformacije stare zgrade venecijanske carinarnice u muzej suvremene umjetnosti Fondacije Pinault.
TADAO ANDO I PUNTA DELLA DOGANA
Obnove Palače Grassi, izložbenog prostora Punta della Dogana i Teatrina Palače Grassi u Veneciji predstavljaju jedno od najznačajnijih arhitektonskih poglavlja u karijeri Tadaa Anda i rezultat su sretnog i plodnog partnerstva s francuskim poduzetnikom i kolekcionarom Françoisom Pinaultom. U kontekstu opće afirmacije koju Ando uživa u međunarodnom arhitektonskom i širem kulturnom kontekstu, ovi projekti posebno ističu sposobnost japanskog arhitekta da uspješno rješava zahtjevne arhitektonske zadatke povezane s rekonstrukcijom i prenamjenom povijesnih građevina.
Obnova sklopa Punta della Dogana zasigurno je najkvalitetnija i najzanimljivija arhitektonska intervencija u laguni u posljednjih par desetljeća. Ovaj projekt ne samo da je omogućio Veneciji da obogati i, u neku ruku, ažurira svoju muzejsku ponudu, pretvorivši je u jednu od najatraktivnijih svjetskih destinacija za ljubitelje suvremene umjetnosti, već je omogućio gradu i njegovim ne uvijek hrabrim javnim i privatnim institucijama (kao što su konzervatorski zavod, udruge građana…), da prikažu svoj ogromni potencijal. Dokazao je da je njegove samo prividno fosilizirane povijesne prostore moguće osmisliti s potpuno novim i radikalnim idejama i da baš ona vrhunska suvremena arhitektura ima još uvijek – kako je to uvijek i bilo u povijesti ovog jedinstvenog grada – mogućnost da utječe na njegovu rekonfiguraciju.
Projekt karakteriziraju dvije osnovne ideje. S jedne strane, to je rad na pre-egzistenciji, koju Ando čita prije svega kroz njezine materijalne i konstrukcijske osobine.
S druge strane, intervenira se na šetnici kroz muzejske prostore, koja je u opisanim paralelnim prostorima strukturirana na dva nivoa i kao referentno središte ima jedan potpuno novi ambijent: središnji pravokutni prostor, delimitiran s perfektno poliranim zidovima od armiranog betona i uokviren s dva slobodna stupa, predstavlja jedini prekid originalnog linearnog sustava zidova. Tako se stvara jedan fascinantni materijalni kontrast između starog i novog, to jest između nepravilne teksture izvornih zidova i glatkih površina, pravog obilježja Andova arhitektonskog umijeća, koji odvaja prostore i prohod kroz muzej.
BIOGRAFIJA:
Tadao Ando rođen je 1941. godine. Jedan je od vodećih suvremenih arhitekata koji je na japanskoj i međunarodnoj sceni prisutan još od kraja 60-tih godina prošlog stoljeća. Ando izvire iz fascinantne japanske tradicije moderne arhitekture no jednako tako gradi i svoj individualni arhitektonski pristup. Njegov je opus prepoznatljiv po formalno vrlo reduciranom arhitektonskom jeziku. Prirodni fenomeni poput sunca, kiše i vjetra aktivni su agensi njegova arhitektonskog izričaja. Projektirao je mnogobrojne znamenite građevine, uključujući Kuću u nizu u Sumiyoshiju u Osaki 1976. godine za koju je dobio Godišnju nagradu Japanskog instituta arhitekture 1979. godine; Crkvu svjetla u Osaki 1989. godine, Pulitzerovu fondaciju za umjetnost u St. Louisu 2001. godine; Muzej moderne umjetnosti Fort Worth 2002. godine, 21_21 DESIGN SIGHT u Tokiju 2007. godine i Punta della Dogana u Veneciji 2009. godine. Među mnogobrojnim nagradama koje je dobio treba istaknuti: Zlatna medalja za arhitekturu Francuske akademije arhitekture 1989. godine; Nagrada za arhitekturu Pritzker 1995. godine; Zlatna medalja Američkog instituta arhitekata 2002. godine; te Zlatna medalja Union Internationale des Architectes 2005. godine. Tadao Ando počasni je član Američkog instituta arhitekata, Američke akademije za umjetnost i književnosti kao i Kraljevske akademije umjetnosti u Londonu. Priređene su mu samostalne izložbe u Museum of Modern Art (MoMA) u New Yorku 1991. i u Centre Pompidou u Parizu 1993. Isto tako bio je gost profesor na sveučilištima Yale, Columbia, Harvard i Berkeley. Trenutno je profesor emeritus na Sveučilištu u Tokiju. Godine 2010. dobio je Japanski red kulture.
JELENA BANDO
PRAVI PROSTOR
Galerija Dulčić Masle Pulitika i Atelijer Pulitika
24.1.2018. - 4.3.2018.
Kustosica izložbe: Lea Vene, kustosica u Galeriji „Miroslav Kraljević” i Foto galeriji KIC u Zagrebu
Jelena Bando, Držač listova
Izložba “Pravi prostor” Jelene Bando treća je, i završna, u ciklusu započetom još 2014. godine kojim se tematski reflektira proces konstruiranja pogleda na Drugoga otvoreno se poigravajući sa subjektivnim interpretacijama preuzetih vizualnih simbola iz kulture i svakodnevice Drugih.
Trodijelni ciklus otvoren je izložbom Drugi 2015. godine u galeriji Galženica u Velikoj Gorici, zatim slijedi 2016. izložba Susreti u nestajanju u galeriji VN u Zagrebu, a zaključno autorica predstavlja seriju Pravi prostor (ranije predstavljena u HDLU-u u Zagrebu 2016. te u Lošinjskom muzeju 2017.).
Jelena Bando, Bijelom tigru
Drugi je serija aktova imigranata s otoka Guadalupe čija se tamnoputa naga tijela rastvaraju u nadrealnom okolišu bez mogućnosti da vidimo prikaz cijelog tijela zbog čega i djela iz te serije ostavljaju snažan dojam nečeg nestvarnog, neuhvatljivog.
Autorica inspiraciju za seriju Susreti u nestajanju nalazi u nezapadnim civilizacijama, poput zajednice Achuar koja živi u Amazoni, na granici Ekvadora i Perua; plemenu Mursi u Etiopiji, ali i u nomadskim stočarima Tsaatan iz Mongolije, čiji je opstanak ugrožen zbog izvanjskih utjecaja.
Jelena Bando, Fauna
Pravi prostor predstavlja prostor autoričinog doma koji dijeli sa svojim partnerom u kojem se palimpsestno isprepliću motivi iz autoričine svakodnevice s motivima koje je u ranijim serijama koristila kao obilježja Drugoga. Tepih, kauč i vaze ključni su domaći elementi kojima se označava prostor doma. U navedeni ambijent prodire divlje i neukrotivo bilje, crna pantera, tigar ali i neke apstraktnije površine koje aludiraju primjerice na leopardove šare. Prostor doma rastvara se u zamućenoj granici između interijera i eksterijera gdje se zatim strani motivi mogu suptilno inkorporirati i udomaćiti.“
Lea Vene
Jelena Bando, Vrt
Uz velika platna, umjetnica izlaže i manje formate koji funkcioniraju kao male životopisne cjeline, a ujedno nam daju uvid u njezin pristup razvijanju biljnih i životinjskih motiva, kao svojevrsni zakulisni prostor igre. Raznolike forme listova i uzoraka, vaze, pantere, krevete, tkanine i fragmente ljudske figure autorica pušta da razigrano i slobodno plutaju plohom testirajući alternativne scenarije njihove daljnje međusobne interakcije.
Pravi se prostor stoga ostvaruje kao hibridni ambijent u kojem se ukidaju oštre granice mi - oni, a prostor doma zadobiva novo prošireno značenje.
Jelena Bando, Apstraktno
Kustosica izložbe je Lea Vene, kustosica u Galeriji „Miroslav Kraljević” i Foto galeriji KIC u Zagrebu. Izložba ostaje otvorena do 4. ožujka 2018. godine.
Fotografija: Jelena Bando
BIOGRAFIJA:
Jelena Bando je akademska slikarica, koja je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu završila 2012. godine. Studijski i rezidencijalno je boravila u Njemačkoj (Würzburg, Berlin) i Francuskoj (Pariz). Izlagala je na petnaest samostalnih izložbi u Hrvatskoj, Njemačkoj, Švedskoj, i Francuskoj i na tridesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je dviju nagrada za crtež i grafiku (Galerija SKC, Beograd; 15. bijenale crteža, Beograd). Tijekom 2013. godine pokrenula je 36 Mountains festival, festival posvećen crtežu i ilustraciji.
AHMET ERTUĞ: "TOČKA IŠČEZNUĆA / VANISHING POINT"
Vrijeme trajanja: 14.12. - 11.3.2018.
Kustosi izložbe: Marin Ivanović i Jelena Tamindžija
Miho Skvrce: Ahmet Ertuğ snima u Dubrovniku
Izložba Ahmeta Ertuğa, jednog od najcjenjenijih suvremenih fotografa pod nazivom „Točka iščeznuća“ otvorena je u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik u četvrtak, 14. prosinca 2017. i trajala je sve do 11.03.2018. god. Za izložbu, u kojom se po prvi put predstavlja hrvatskoj publici, izabrano je 20 fotografija velikih formata reprezentativnih interijera građevina snimljenih u Italiji i Dubrovniku. Ertuğ je sa svojim timom došao u Dubrovnik krajem rujna na poziv Umjetničke galerije Dubrovnik kako bi šest dana, snimajući u ranim jutarnjim satima uspio izbjeći turističke gužve i uhvatiti prazne i skrivene prostore Grada.
Miho Skvrce: Ahmet Ertuğ snima u Dubrovniku
Miho Skvrce: Ahmet Ertuğ snima u Dubrovniku
U svom dugogodišnjem profesionalnom radu, Ahmet Ertuğ koristi jedinstven pristup koji se dosljedno provlači kroz njegov fotografski rad, a to su arhitektonski elementi kao detalji cjeline, bez obzira na to jesu li konstruktivne ili dekorativne naravi. Izostanak čovjeka na njegovim fotografijama važan je element dimenzije vremena.
(...) ne samo da nas čovjek na fotografiji podsjeća na to da je prizor koji promatramo 'uhvaćeni' trenutak, da je njegovo trajanje ograničeno na isti način kao što je ograničeno čovjekovo postojanje, nego je prisutnost čovjeka ujedno i odrednica epohe, određenog povijesnog razdoblja na koje nas upućuju odjeća, impostacija, facijalna ekspresija ili kadar. Fotografije Ahmeta Ertuğa odlikuje upravo taj dojam bezvremenosti, odnosno svevremenosti, postojanje prizora izvan vremena i u svim vremenima.
Marin Ivanović
Svojim načinom fotografiranja on pomiruje moderan i tradicionalan način fotografiranja, pri tome koristeći ručno rađene moderne verzije starijih kamera koje se izrađuju u Švicarskoj i Austriji, a se radovi se printaju u New Yorku i Düsseldorfu. Gledajući ga kako fotografira s prebačenim crnim plaštem preko glave, snimajući fotografiju kroz tzv. "ground glass", stječe se osjećaj da on uistinu stvara nešto čudesno. Odličan osjećaj za prostor, detalje, simetriju i jednom riječju sklad, proizlazi iz činjenice da je ovaj turski fotograf po obrazovanju, arhitekt.
Za Ahmeta Ertuğa „izvrsnost je jedini put“ što ponajbolje svjedoče fotografije prikazane na ovoj izložbi, a obuhvaćaju interijere svjetski poznatih građevina, poput knjižnice Laurenziana u Firenci, kazališta Bibiena u Mantovi, dvorca Valentino u Torinu, ali i knjižnice dominikanskog i franjevačkog samostana u Dubrovniku. Radovi s ove izložbe, uključujući i pet fotografija snimljenih u Dubrovniku, bit će dio izložbe kojha se tijekom 2018. i 2019. godine prikazuje u Francuskoj pod pokroviteljstvom „Nacionalnog centra za spomenike Republike Francuske“ („Centre des Monuments Nationaux“) čime se ispunjava poslanje Umjetničke galerije Dubrovnik u svrhu promocije dubrovačke kulturne baštine. Realizacija tehnički iznimno složenog projekta ostvarena je uz financijsku potporu Grada Dubrovnika i sponzorskih partnera Turkish Airlinesa, hotela Rixos Libertas Dubrovnik i Turskog kulturnog centra Yunus Emre iz Zagreba.
Ahmet Ertuğ: Dubrovnik, 2017.
Biografija:
Ahmet Ertuğ je rođen 1949. godine. Nakon studija arhitekture u Londonu, usavršavao se u Engleskoj, Iranu i Turskoj. Fotografijom se počinje baviti tijekom studija snimajući ulični život zapadnog i istočnog Londona. Njegova predanost fotografiji dogodila se nakon što je primio prestižnu stipendiju Japanske zaklade za fotografije tradicionalne japanske arhitekture. Njegovi projekti fotografiranja arhitektonske baštine objavljeni su u više od 30 najvažnijih knjiga o umjetnosti. Najvažnije samostalne izložbe imao je u Parizu, Londonu, New Yorku, Beču i Istanbulu.
Fotografirao je neke on najvažnijih opernih kuća, knjižnica i kazališta, poput operne kuće La Scala u Milanu ili kazališta Morlacchi u Perugi, kao i knjižnice Palatina u Parmi, a te iste fotografije sabrao je i objavio u knjigama: Temples of Knowledge: Historical Libraries of the Western World; Domes: A Journey Through European Architectural History,; Hermitage: A Palace and a Museum i mnoge druge.
Ertuğ trenutno fotografira palače, kazališta i knjižnice u Italiji.
Ahmet Ertuğ: Dubrovnik, 2017.