ARHIVA · 2010
|
ANA OPALIĆ: PONAVLJANJA 22.12. 2010. - 22.01.2011. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Izložba pod nazivom Ponavljanja, Ane Opalić, renomirane dubrovačke fotografkinje mlađe generacije (zajedno s Borisom Cvjetanovićem predstavnice Hrvatske na Venecijanskom bijenalu 2003. godine) predstavlja pet fotografskih serija. Za kategoriju ponavljanja paradigmatska je serija Brsalje na kojoj kontinuirano radi od 1996. godine, a koju sada izlaže prvi put nakon duge stanke i u najvećem opsegu do sada. Sto pedeset autorskih povećanja crno-bijelih fotografija snimke su jednog te istog kadra, razdijeljenog točno po sredini linijom horizonta na površinu mora i neba i uokvirenog stijenama (znakovito je da umjetnica izostavlja signale dubrovačkog prostora, te je samo stanovnicima i čestim posjetiteljima Grada jasno da su u nevidljivim prostorima s desne strane ruba kadra tvrđava Lovrijenac, a s lijeve strane Bokar). Serija Brsaljenužno se promatra u nizu koji otkriva mijene godišnjih doba, različita doba dana, čudesne preobrazbe mora, neba, pa i samih stijena, u kojem nam oko dalje vodi jedina konstanta, „razapeta“ linija horizonta.Sličnu metodu ponavljanja istog kadra koristi i u seriji fotografija pod nazivom Farrera koje su nastale tijekom studijskog boravka u katalonskoj Farreri 1998. godine i koje se, na ovoj izložbi, premijerno predstavljaju. Izbor iz Autoportreta, fotografske serije na kojoj umjetnica kontinuirano radi od sredine devedesetih godina predstavlja upravo one autoportrete u kojima se događaju mali pomaci i ponavljanja i stvaraju svojevrsni fotografski „diptisi“, primjerice isti kadar snimljen s autoricom u pejzažu i bez nje ili dva slična autoportreta u kojima je razlika tek u gesti ruke ili pomaku tijela. Serija Između sadržaja (1998.-2010.) se također dijelom zasniva na ponavljanjima i bliska je autoportretima-diptisima. Riječ je, naime, o ponavljanju motiva u slijedećem okidanju, čemu prethodi manji pomak tijela i fotografskog aparata. Tim blagim pomacima nastaju dva ili tri slična prizora u čijim se preklapanjima, u međuprostoru između dvaju sadržaja, nalazi interes umjetnice. Suodnos fotografija predstavljenih u diptisima ili triptisima i uokvirenih crnim rubom filma s brojkama da bi se istaknuo njihov redoslijed, stvara čudnovate, hibridne, klizeće spojeve brda, ruba stijene i horizonta ili jednostavno zamke za oko u kojima nam jednom usvojeni prizor u slijedećem pogledu izmiče.U seriji digitalnih fotografija nastalih u jednom danu na Siciliji autorica problematizira vlastiti odnos prema digitalnoj fotografiji i mogućnostima „beskonačnih“ ponavljanja, koje taj medij nudi.Ponavljanja Ane Opalić treba shvatiti kao stvaralačku metodu, opsesivno vraćanje istim temama i motivima u svojevrsnom potkopavanju naizgled čvrstih kategorija bilo da se radi o tome „što i kako“ vidimo ili pitanjima identiteta.
Biografija:
Ana Opalić je rođena 1972. godine u Dubrovniku. Godine 1997. diplomirala je TV i filmsko snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Ostvarila je niz samostalnih izložbi (2010. Dubrovnik, Messina, Firenca, 2009. Torino, 2008. Dubrovnik, 2006., 2007. Zagreb, 2005. Köln...), te sudjelovala u brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (2010. Rencontres Internationales Pariz/Berlin/Madrid, 2006. Darmstadter Tage der Fotografie, Darmstadt, 2003. 50. Venecijanski bijenale...). Godine 1997. nagrađena je kao najbolja mlada fotografkinja pri izložbi Hrvatska fotografija '97, a 1997. i 1998. godine gostovala je kao stipendistica UNESCO-Aschberg stipendije u Centre d'art i natura – Farrera de Pallars, Katalonija. Krajem 1998. godine gostovala je u Tyrone Guthrie Centru, Annaghmakerrig, Irska (stipendija Tyrone Guthrie centra). Godine 2008. dobila je drugu nagradu na natječaju T-HTaward@msu.hr.Od 2000. godine članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu.
|
VLASTA ŽANIĆ: JA TI VI MI 19.11. - 12.12.2010. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Izložba Vlaste Žanić JA TI VI MI predstavlja retrospektivni pregled autoričina petnaestogodišnjeg umjetničkog rada koji nije prezentiran doslovnim kronološkim poretkom ni sustavnim izborom „najvažnijih“radova. Obuhvaća djela koja izviru iz umjetničinih intimnih tema i okolnosti njezina svakodnevna života (npr. skulptura nastala u ratnim godinama, video performansi koji su dominantan medij zastupljen na izložbi) do djela koja umjetnica shvaća kao skupni doživljaj što ga omogućuje drugima i dijeli zajedno s njima, u kojima je svatko su/dionik. Autorica nam nudi da hodamo po njezinim drvenim Klackalicama kako bismo osjetili trenutak nesigurna tla pod nogama, da sjednemo na propadajući Stolac koji će nam naglo promijeniti perspektivu pogleda ili da stanemo na Pokretnu traku koja će nas odvesti do zrcala, do pogleda na sebe same.
U prva tri dana izložbe, autorica je organizirala tri performansa/happeninga (U vrtu, Udaljavanje, Porcija) tijekom kojih su se odvijali kolektivni performativni činovi. Ove radove Vlasta Žanić lišava dominacije vlastite autorske kontrole i unaprijed čvrsto određena oblika, a sve kako bi otvorila mogućnost da i drugi u njima što više participiraju.
Vlasta Žanić - biografija
Vlasta Žanić rođena je 1966. godine u Zagrebu. Godine 1985. završila je Školu primjenjene umjetnosti u Zagrebu. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, odjel kiparstva diplomirala je 1990. u klasi profesora Stipe Sikirice. Posljednju godinu na Akademiji provela je u klasi profesora Miroslava Šuteja. Prvih deset godina svojega djelovanja Vlasta Žanić sustavno istražuje kiparsko prostorne probleme. Zaigrani mobili od laganih materijala s vremenom prerastaju u skulpturalne oblike minimaliziranih geometrijskih formi od teških i grubih materijala (na primjer zahrđalog željeza ili gume) kojima autorica ponekad suprotstavlja posve oprečne materijale (poput vode i stakla). Kasnije video kamerom snima plohe ili prirodne pojave u pokretu (kao što je val koji udara o stijenu) i inkorporira ih u prostorne video instalacije ili ambijente. Nakon 2001. Vlasta Žanić sve češće izvodi performanse i snima video radove. Promjena izražajnog medija odraz je promjene tematskog
fokusa: sada su to uglavnom pitanja autoreferencijalne prirode, o vlastitoj ulozi umjetnice, žene, majke, o vlastitom odnosu prema okolini ili publici, o transformacijama koje se događaju u medijskoj manipulaciji sadržajem.
Vlasta Žanić je izlagala na tridesetak samostalnih i brojnim skupnim izložbama, a dobitnica je i više nagrada za dostignuća u likovnoj umjetnosti. Uz ostale, dobitnica je nagrade na 8. trijenalu hrvatskog kiparstva 2003. i Vjesnikove godišnje nagrade za likovnu umjetnost Josip Račić 2006. godine.
|
ALBERTO GIACOMETTI: KIPAR DUŠE 20. STOLJEĆA 26. lipnja - 03. listopada 2010. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|||
 |
 |
||
| Press konferencija | |||
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| Otvorenje izložbe | |||
Izložba obuhvaća Giacomettijeve grafike, litografski ciklus Pariz bez kraja, crteže, slike i skulpture, sveukupno 169 djela. Uz ostale radove izložena je i skulptura Čovjek koji prelazi trg u sunčano jutro, iz 1950. godine, prethodnica Hodača, iz 1960., umjetnine koju se zbog njezine astronomske prodajne cijene, najveće u povijesti tržišta umjetninama, nedavno mnogo spominjalo i izvan užih stručnih krugova. Osim Giacomettijevih radova, izloženo je i 18 fotografija Ernsta Scheideggera, poznatog švicarskog fotografa, svojevremeno člana agencije Magnum, koji je bio osobito blizak s velikim kiparom i pratio ga svojom kamerom u brojnim životnim i radnim situacijama.
Ova izložba postavlja se kao nastavak niza značajnih priredbi (Brightness - zbirka Thyssen-Bornemissa, Dubrovnik ovdje i drugdje - s kustosicom Catherine David, izložba Pabla Picassa, Jana Fabra – Umbraculum za Dubrovnik, Le temps emprunté, Američka grafika od 1960. do danas...) koje je Umjetnička galerija Dubrovnik u proteklom desetljeću organizirala u okviru međunarodnog dijela svog programa. Izložba Alberta Giacomettija prva je ikad postavljena samostalna izložba ovog autora u Hrvatskoj.
Posuditelji umjetnina:
- Fondacija Alberto Giacometti, Kunsthaus Zürich
- Bündner Kunstmuseum, Chur
- Neue Zurcher Zeitung, Zürich
Izložbu su omogućili:
Grad Dubrovnik (pokrovitelj), Pro Helvetia -Schweizer Kulturstiftung , Ministarstvo kulture RH, Dubrovačko-neretvanska županija
Sponzori: Hotel Excelsior Dubrovnik (pokrovitelj otvorenja izložbe), Zračna luka Dubrovnik, Fotostar-Serragli d.o.o, Raiffeisenbank Austria d.d., Libertas Dubrovnik d.o.o, Streettribes, Zagreb,., Hotel Argentina Dubrovnik
Medijski pokrovitelj: EPH-ART, Jutarnji list
O umjetniku:
Alberto Giacometti rođen je 1901. u mjestu Borgonovo, Švicarska. Školovao se najprije na Školi lijepih umjetnosti u Ženevi, da bi se početkom 1922. upisao na Academie de la Grande Chaumière, u klasu Antoinea Bourdella.
Iako je pripadao različitim pokretima s početka 20. stoljeća (kubizmu nadrealizmu....) Giacomettija je nemoguće podvesti pod neki ograničeni stilski izraz. Svojom karakterističnom stilizacijom figure, koju svodi gotovo na antivolumen, na crtu, Giacometti postiže potpuno individualnu ekspresiju u kojoj je materijalni predtekst tek naznaka za afirmaciju tankoćutne spiritualnosti. Iako nije bio sklon pretencioznim zahtjevima da bude umjetničkim liderom i tumačem svoga vremena, Giacometti je svojim opsesivnim usredotočenjem na nekoliko jednostavnih motiva ljudskog lika uspostavio znak epohe; tjeskobu, strepnju, globalne tragedije, izmučenu dušu 20. stoljeća... nitko nije tako organski snažno otjelotvorio kao ovaj skromni ali veliki čovjek i umjetnik.
Giacometti je već za života postigao međunarodnu afirmaciju i status umjetnika svjetskog značaja. Umro je 1966. godine u Churu, Švicarska.
|
TOŠO DABAC: GRADSKI PRIZORI 17.ožujka. - 02. svibnja 2010. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| Zagreb, od 1930-ih do 1940-ih | |||
 |
 |
 |
 |
| Dubrovnik, od 1930-ih do 1960-ih | |||
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
| Otvorenje izložbe | |||
Ovom izložbom predstavljen je izbor fotografija iz dvaju segmenata bogatog opusa Toše Dabca – Zagreba tridesetih godina (ciklusi Ljudi s ulice i Drugi pogled) i Dubrovnika u rasponu od tridesetih do šezdesetih godina prošloga stoljeća (26 fotografija koje se premijerno prikazuju).
Cilklus Ljudi s ulice, nosi posebnu težinu i svrstava Tošu Dabca zasigurno među najsnažnije svjetske socijalne dokumentariste. S krajnjom sućuti i društveno kritičnom sviješću, dokumentirao je prizore bijede, izopćenosti, samoće, letargije i beznađa, kako gradskih stanovnika tako i izgubljenih pridošlica sa sela. No Dabac je bio prijemljiv i za manje mučne strane gradskog života. Registrirao je on i ulične šarene vreve, praznične gradske špice, trenutke šetnje i dokolice, izletničke opuštenosti. Posebno je osjetljiv na plastičke vrijednosti uličnog prizora: teksture tramvajske pruge, uličnog taraca, bankina, okomica svjetiljki, žbica kolskih kotača, rebara roloa na izlozima, ritma stepenica i sjena njihovih rukohvata. Bilježi nadalje raskoš svjetlosnog rasapa mlaza vode iz cijevi poljevača travnjaka u parku, potom mutni sjaj mokrih kišobrana i njihovih difuznih sjena na trotoaru u različitim intenzitetima sivila; slijede prizori grada u magli s fino gradiranim stupnjevima izdiferenciranosti oblika i tonova, zatim snježne slike, utišane kao i one maglene. Omiljeni su mu rakursi iz ptičje perspektive, pogled na raskrižje, ulicu s kolima i prolaznicima koji bacaju duge sjene, bogate i razvedene, koje relativiziraju odnose solidno-eterično, stvarno-nestvarno; ima tu metafizičke poezije, podsjećanja na de Chirica, no katkada se te kombinirane mrlje stvari, figura i njihovih sjena svode gotovo na neke rane najave tašističkog slikarstva. Zapravo, Dabac na veleban način afirmira ono što je za fotografiju temeljno, što joj je imanentno: svjetlo. I to u svim njegovim manifestacijama i nijansama, primjereno aktualnom motivu. I u snimkama Dubrovnika Dabac je solarni intenzitet mjesta koristio kao pogon za svoje virtuozne svjetlosne zahvate. Nerijetko, u poznatoj mu maniri, koristi spektakl niskog jutarnjeg sunca koje baca duge sjene ljudi i stvari na tlo, živahne arabeske u kadru slike. Nijedna figura s pripadajućom sjenom nije bespredmetna, bez značenja i uloge u gradnji kompozicije te istodobno atmosfere prizora, njegove sadržajne zaokruženosti: bilo da je riječ o živahnoj grupi žena ispod volta kod muzeja Rupe, kupačima na kamenu rive ili putnicima na mulu starog gradskog porta. A rublje na tiramolu između kuća u gradskoj jezgri tek sjenom na podu kamene ulice odaje svoju cik-cak prostornu konstelaciju.
Dakako, uz ostale gradske slike, dječake koji pecaju na rivi, prizor s jutarnjeg Straduna, lik franjevca u klaustru samostana, gradsku tržnicu iz ptičje perspektive... tu je i legendarni tramvaj čiji se ritam prozora i pregrada 'rimuje' s fasadom Hotela Imperial u pozadini. Gradovi su svedeni na zajednički nazivnik pogleda velikog fotografa Toše Dabca koji će posredovati i našu viziju. Osim što ćemo se susresti s prizorima i ozračjem koje je vrijeme promijenilo, Dabčev pogled će nas obogatiti i otkrićem skrivenih sadržaja poznatih slika.
Tošo Dabac (1907-1970) - biografija
Tošo Dabac, jedan od najvažnijih hrvatskih fotografa, rođen je 18. svibnja 1907. godine u Novoj Rači kod Bjelovara. S obitelji se seli u Samobor 1917. godine i u Zagrebu upisuje Kraljevsku gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Prvi dodir s fotografijom imao je 1924. godine u Samoboru. Od 1927. do 1937. godine radio je za Fanamet film, a potom za zagrebačku podružnicu Metro Goldwyn Mayer kao prevoditelj i kao osoba zadužena za odnose s javnošću. Polaže majstorski ispit za fotografa, ženi se operetnom pjevačicom Julijom Grill i otvara svoj atelijer 1937. godine. Za novine Večer objavljuje reportažu koja je dio čuvenog ciklusa Ljudi s ulice, po kojima je i danas najpoznatiji široj javnosti. Godine 1940. seli se u atelijer u Ilici 17 koji šezdesetih godina postaje kultno sastajalište umjetnika i intelektualaca okupljenih oko grupe EXAT 51, Muzičkog bijenala i Novih tendencija. Na istoj adresi, u Arhivu Toše Dabca, danas se čuva njegova cjelokupna fotografska ostavština. Fotografira za reportaže i naslovne stranice ilustriranog lista Radio Zagreb (1940.) i Hrvatski Krugoval (1942.). Njegove fotografije objavljuju i mnogi inozemni časopisi (Die Galerie iz Beča, 1940., Fotografische Rundschauiz Berlina, 1941.). Godine 1943. profesionalno se angažira za NOP (Narodnooslobodilački pokret).
Fotografski dokumentira poslijeratno razdoblje. Kasnih četrdesetih i pedesetih godina snima prirodne ljepote i kulturne spomenike hrvatske obale, srednjovjekovne skulpture i freske, turistička središta. Godine 1950. snima dubrovačke ljetnikovce i kulturne spomenike, te radi fotografije za programsku knjižicu prvih Dubrovačkih ljetnih igara, na kojima će 1954. i 1955. godine biti službeni fotograf. Godine 1951. Fotosavez Jugoslavije dodjeljuje mu zvanje majstora fotografije. Autor je fotografija u nizu kulturno-povijesnih i umjetničkih monografija: Augustinčić (1954.), Bakić (1958.), Trogir (1959.), Zagreb (1961.), Meštrović(1961.), Bogumilska skulptura (1962.), Dubrovnik (1966.)... Od kasnih pedesetih surađuje s inozemnim izdavačima: Thames and Hudson, Encyclopaedia Britannica iz Londona, Librairie Hachette, Pariz; Hans Reich Verlag, München...
Bio je član brojnih strukovnih udruženja: Photographic Society of America, Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH), Međunarodne organizacije fotografa (FIAP), počasni član Belgijskog kraljevskog fotografskog društva (CREPSA). Izlagao je na brojnim prestižnim međunarodnim izložbama fotografije; Pragu (1933.) Philadelphiji (1933., izlažu i Margaret Bourke-White, Henri Cartier-Bresson, László Moholy- Nagy..), Torontu i Beču (1934.), Londonu i Parizu (1935.), San Franciscu (1937., izlažu i Edward Steichen, Brassaï, Man Ray, Aleksandr Rodčenko, Ansel Adams...), Bostonu (1937.), New Yorku (1937., 1939.), Bernu (1950.), Luzernu (1952., izlažu i fotografi Magnuma, Richard Avedon, Cecil Beaton, Bill Brandt, Henri Cartier- Bresson, Robert Frank, André Kertész), Münchenu (1960.), Hamburgu (1965.)...Samostalno je izlagao u Puli (1953.), Zagrebu (1953., 1968.-retrospektiva s više od 300 izložaka, 1969.), Beogradu (1962.), Splitu, Trogiru i Ingelheimu (1969.).
Umro je u Zagrebu 9. svibnja 1970. godine.