ARHIVA · 2011
|
MIRKO RAČKI (1879.-1982) autorica izložbe: dr. Rozana Vojvoda 1. prosinca 2011. - 8. siječnja 2012. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Otkupom od gospodina Jurja Tarnika, 1983. godine zbirka Umjetničke galerije Dubrovnik obogatila se djelima sakralnih motiva velikog hrvatskog slikara Mirka Račkoga (1879. - 1982.). Riječ je o tri monumentalna ulja na platnu s prikazima Raspeća, Uskrsnuća i Poklonstva triju kraljeva iz 1926. godine i čak 68 crteža-studija rađenih ugljenom i bijelom kredom za oslik župne crkve Svetih Petra i Pavla koji su nastajali od 1938. do 1940. godine (Mirko Rački je oslik crkve radio od 1938.-1942. godine). Studije koje su opipljiv dokument procesualnosti rada pri opsežnom zahvatu oslikavanja crkvene građevine ujedno su i likovni fenomen jer predstavljaju iznimnu crtačku vještinu Mirka Račkoga. Izuzev nekoliko skicozno riješenih figura, većina ih je pažljivo osjenčena, s detaljno razrađenim ekspresijama lica, a najčešće je u kutovima prikaza umjetnikovim rukopisom napisano kojoj ikonografskoj temi figura pripada. Tri slike religiozne tematike, makar se na prvoj razini uklapaju u prevlast figuracije dvadesetih godina u hrvatskoj i svjetskoj umjetnosti, ne sadrže nikakav signal tada prevladavajućih tendencija (magični realizam, neoklasicizam, kubokonstruktivizam…). Ono što im je uistinu svojstveno, a posebno Raspeću i Poklonstvu triju kraljeva, jake su reference na stare majstore, i to osobito na umjetnost zrele renesanse, vidljive u impostaciji likova, obradi draperije i senzualnom tretmanu lica, te središnja uloga svjetla kao stvarnog nosioca duhovnog sadržaja slike.Gotovo cijeli sakralni opus Mirka Račkog zapravo pripada onom dijelu njegova stvaralaštva koje je manje zanimalo povjesničare umjetnosti, dakle od dvadesetih godina dvadesetog stoljeća nadalje, kada umjetnik svjesno odustaje od bilo kakve vrste eksperimenta. Za razliku od njegovih simbolističkih radova koji su nastajali u prva dva desetljeća dvadesetog stoljeća, u duhovnom ozračju Beča i Münchena i u živom dosluhu s tada aktualnim težnjama, sakralna djela pokazuju svojevrsnu arhaičnu komponentu. Usprkos konvencionalnosti u obradi tematike i crtačkom/slikarskom postupku, Rački u sakralnim djelima iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik ostvaruje vrijedne i zanimljive rezultate.
Biografija:
Mirko Rački rođen je u Novom Marofu 13. listopada 1879. godine. Nakon završene Učiteljske škole u Zagrebu pohađao je privatnu umjetničku školu Heinricha Strehblowa u Beču od 1901. do 1903. godine. Na poziv Vlaha Bukovca, upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Pragu, gdje je studirao od 1903. do 1905. godine. Napušta Prag kada je morao od Bukovca prijeći drugom profesoru, te nakon kraćeg boravka u Veneciji, 1906. godine, uz preporuku Izidora Kršnjavog, odlazi u Beč na studij grafike kod Williama Ungera. Živio je u Munchenu od 1907. do 1914. godine, a ljeta je često provodio u Rijeci Dubrovačkoj. Poslije kraćeg boravka u Rimu 1914. godine, od 1915. do 1920. godine nastanio se u Ženevi. Od 1920. godine živio je u Zagrebu, gdje je dobio novosagrađeni atelijer na Voćarskoj cesti, a od 1980. godine živi u Splitu.Najvitalnije slikarsko razdoblje Mirka Račkoga kojim je znatno utjecao na umjetnost hrvatske moderne je ono u kojem boravi izvan domovine, ali je u neprekidnom kontaktu s Izidorom Kršnjavim i krugom umjetnika oko Ivana Meštrovića. U tom razdoblju radi djela simboličke tematike, ilustracije i slike s motivima Danteove Božanstvene komedije, po kojima je najpoznatiji široj javnosti, te djela u kojima se prepoznaje ideologizirani monumentalizam grupe Medulić, osnovane 1908. godine, čijoj je užoj jezgri pripadao. Rački je izlagao na gotovo svim izložbama grupe Medulić, a u vrijeme Prvog svjetskog rata i neposredno nakon njega izlaže na izložbama organiziranima u Europi kao prilog političkoj realizaciji zajedničke države Slovenaca, Hrvata i Srba (Lyon, London, 1917., Ženeva, Pariz, 1918., Brighton, London, 1919.). Nakon povratka u domovinu, Rački se povlači iz politike, živi povučeno i ne priklanja se nijednom stilu u međuratnom i poratnom vremenu. Izlagao je na nizu skupnih izložbi, a samostalno je izlagao u Zagrebu (1921., 1922., 1923., 1926., 1928., 1934., 1958., 1969., 1979.), Varaždinu (1922.), Bjelovaru (1924.), Osijeku (1930.) i Beogradu (1936.). Retrospektivna izložba priređena mu je u Zagrebu 1970. godine. Umro je u Splitu 21. srpnja 1982. godine.
|
BLAGO UMJETNIČKE GALERIJE DUBROVNIK kustosi izložbe: Antun Maračić, Petra Golušić, Rozana Vojvoda 06. srpnja- 16. listopada, 2011. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
|
 |
 |
 |
 |
Izložba Blago Umjetničke galerije Dubrovnik - hrvatska umjetnost od kraja 19. st. do danas iz fundusa UGD predstavlja djela gotovo svih najpoznatijih dubrovačkih i nacionalnih slikara, grafičara i kipara, a posebno se ističu imena začetnika hrvatske moderne umjetnosti, Vlaha Bukovca, Mate Celestina Medovića, Ivana Meštrovića, Emanuela Vidovića. Nižu se nadalje gotovo sva relevantna imena domaćih autora 20. stoljeća: Menci Clement Crnčić, Robert Frangeš-Mihanović, Frano Kršinić, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić, Oskar Herman, Vilko Gecan, Milivoj Uzelac, Ljubo Babić, Marino Tartaglia, Oton Postružnik, Vanja Radauš, Krsto Hegedušić, Ivan Lozica, Ivo Dulčić, Antun Masle, Đuro Pulitika, Dušan Džamonja, Vojin Bakić, Kosta Angeli-Radovani, Edo Murtić, Oton Gliha, Branko Ružić, Josip Vaništa, Marijan Jevšovar, Ivan Kožarić, Julije Knifer... Prisutni su i suvremeni autori poput Brace Dimitrijevića, Gorana Trbuljaka, Željka Jermana, Igora Rončevića, Duje Jurića, Vlaste Žanić, Siniše Labrovića, Slavena Tolja, Mare Bratoš, Viktora Daldona, Ivana Skvrce...
Kroz fundus Galerije dakle, pa tako i na ovoj izložbi, moguće je pratiti gotovo sva ona obilježja i mijene koje je moderna i suvremena hrvatska umjetnost, u većem ili manjem dosluhu s aktualnim europskim događanjima, proživljvala u razdoblju od kraja 19. stoljeća do danas. Od umjetnosti s obilježjima i odbljescima impresionizma i secesije, različitih ekspresionističkih i kolorističkih inačica autentičnog lokalnog prizvuka, začetnika socijalno intoniranog slikarstva grupe Zemlja iz tridesetih godina 20. st., naivne umjetnosti ruralnog i urbanog predznaka, apstraktnog izraza organskog i geometrijskog tipa pedesetih i šesdestih godina... do predstavnika konceptualne umjetnosti sedamdesetih i postmodernih slikarskih tendencija osamdesetih do posve suvremenih inačica umjetnosti proširenih medija koje uključuju fotografiju, video, izvedbene umjetnosti, instalacije...
Treba istaknuti da, sukladno sadržaju svog fundusa, izložbeni program Umjetničke galerije Dubrovnik uključuje širok spektar umjetničkih sadržaja koji se protežu unutar spomenutog razdoblja, od kraja 19. stoljeća do današnjih dana, a prostorno obuhvaća lokalno, nacionalno i međunarodno područje. Upravo zbog potrebe za izložbenom dinamikom takvog velikog sadržajnog raspona, zasad je nemoguće zadržati stalni postav iz fundusa Galerije.
Između ostaloga i zato je ova izložba pomno odabranih djela izuzetna prilika da brojni domaći te naročito inozemni gosti koji ljeti u velikom broju posjećuju Dubrovnik, upoznaju ono najbolje što čuvamo u našem fundusu. Štoviše, budući da je Dubrovnik u ovom dijelu godine eksponirana točka Hrvatske, ovaj postav Umjetničke galerije, iako ne u potpunosti, omogućuje uvid u značaj njezine moderne i suvremene umjetnosti uopće.
Ta činjenica izložbi Blago Umjetničke galerije Dubrovnik, kao mediju reprezentacije nacionalne umjetnosti, daje još veću težinu i vrijednost.
|
LJUBO BABIĆ u suradnji s Modernom galerijom, Zagreb 21. travnja - 22. svibnja, 2011. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Ljubo Babić (Jastrebarsko, 1890. – Zagreb, 1974.), slikar, povjesničar umjetnosti, likovni pedagog i muzealac, scenograf, ilustrator, urednik i književnik, bio je jedna od središnjih osobnosti hrvatske likovne scene.U Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, u autorskoj koncepciji Ivanke Reberski, jedne od najboljih poznavateljica hrvatskog modernog slikarstva, predstavljeno je više od stotinu radova Babićeva slikarskog opusa.Između ostalih, tu su djela koja svjedoče slikarske početke u kojima je vidljiva poduka Mencija Clementa Crnčića i utjecaj kromatike zagrebačke slikarske škole, djela iz minhenskog i pariškog perioda, te djela koja svjedoče Babićevu osobitu inačicu ekspresionizma, nastalu uoči Prvog svjetskog rata u slikarski najvažnijem i najintenzivnijem razdoblju umjetnikova života. Dragocjenost izložbe potencirana je i činjenicom da su neke slike iz tog razdoblja (npr. Crveni stjegovi iz 1919., prva verzija istoimene slike iz 1921., iz privatnog vlasništva u Londonu), predstavljene hrvatskoj kulturnoj javnosti nakon gotovo trideset godina. Autorica izložbe je, nadalje, osobitu pažnju posvetila odabiru djela koja revaloriziraju Babićevu ulogu - veću nego što se do sada mislilo u kontekstu „novih realizama“ dvadesetih godina, a u velikom broju su izloženi radovi nastali potkraj dvadesetih i tridesetih godina kada Ljubo Babić napušta tonsko građenje i plastičko oblikovanje forme i uvodi boju kao glavni graditeljski element slike. Tematski se posvećuje slikanju hrvatskih krajolika i razvija programatsku tezu „o našem izrazu“, o stvaranju likovnog izraza koji bi bio odraz identiteta hrvatske sredine, a koja će ga zaokupljati do kraja života. Na izložbi je tako zastupljen i glasoviti ciklus Rodni kraj, koji nastaje sredinom tridesetih godina i u kojem razotkriva regionalne posebnosti njemu osobito bliskog, sjeverozapadnog prostora Hrvatske. Iz kasnih desetljeća slikareva stvaranja su, između ostalih, zastupljeni radovi u tehnici pastela, kojima je Babić u pedesetim i šezdesetim godinama izazivao živ interes publike, a izložba uključuje i desetak grafičkih radova iz ranijeg razdoblja kojima se Babić dokazuje kao vrsni grafičar maksimalne preciznosti i čvrstoće poteza. Ova izložba izbor je Babićeva slikarskog opusa s recentne retrospektivne izložbe Ljubo Babić - Antologija održane u Modernoj galeriji u Zagrebu (14.12. 2010.-10.4. 2011.), kojom se obilježilo 120 godina od slikareva rođenja.
Ljubo Babić (1890.-1974.) - biografija:
Ljubomir Tito Babić rođen je 14. lipnja 1890. u Jastrebarskom, a potječe iz obitelji kojoj je Karlo VI. Habsburški, zbog zasluga, dodijelio plemstvo 1716. godine. Do 1906. godine polazi Kraljevsku realnu gimnaziju u Bjelovaru, a zatim prelazi u Zagreb. Još kao polaznik Donjogradske gimnazije u Zagrebu, 1907. godine upisuje se na privatnu slikarsku školu Mencija Clementa Crnčića i Bele Čikoša Sesije, a od 1908. do 1910. polazi Privremenu višu školu za umjetnost i obrt, gdje ga nastavlja podučavati Menci Clement Crnčić. Od 1910. do 1913. godine studirao je u Münchenu na Akademiji likovnih umjetnosti kod profesora Angela Janka (1910./11., crtačka klasa) i Franza von Stucka (1911.-1912., slikarska klasa, 1912.-1913., Komponierklasse), pratio predavanja iz povijesti umjetnosti, studirao scenografiju, a završio je i tečaj za umjetničku anatomiju na Medicinskom fakultetu. Nakon završenog studija u Münchenu, 1913. godine odlazi u Pariz gdje studira na Académie de la grande Chaumière. Uoči rata 1914. godine vraća se u Zagreb, i u Ilici 52, u svojem atelijeru, 1915. godine otvara privatnu školu pod nazivom Moderna slikarska škola. Na Višoj školi za umjetnost i obrt u Zagrebu (današnjoj Akademiji likovnih umjetnosti) zapošljava se 1916. godine, te u svojstvu profesora (od 1921., redovitog profesora od 1940.) i potom rektora (1956.-1958.) djeluje sve do umirovljenja. Diplomirao je povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1932. godine.Širinom svojih interesa i nesvakidašnjom erudicijom i talentom, Ljubo Babić je presudno utjecao na hrvatski kulturni život; uz slikanje i pedagoški rad, bavio se scenografijom, likovnom kritikom i teorijom, književnom prozom, organizacijom likovnog života. Bio je sudionik u osnivanju Hrvatskog proljetnog salona (1916.), Nezavisne grupe hrvatskih umjetnika (1923.), Grupe četvorice (1928.), Grupe trojice (1929.), Grupe hrvatskih umjetnika(1936.) i Hrvatskih umjetnika (1939.). Izlagao je na samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i diljem svijeta; na izložbama Medulića, minhenskim godišnjim izložbama, sa slikarima bečke secesije, na XXI. biennalu u Veneciji. Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu 1925. godine za svoj scenografski rad nagrađen je Grand prixom.Tijekom radnoga vijeka izradio je oko 190 scenografija u predstavama dramskog, komediografskog i opernog repertoara i jedan je od sukreatora zlatnog doba zagrebačkog kazališta dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća. Na području opreme knjige bio je jedan od najplodnijih hrvatskih stvaralaca. Ljubo Babić je umro u Zagrebu 14. svibnja 1974. godine.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Izložba suvremenog hrvatskog autora Siniše Labrovića (1965), omogućuje uvid u njegovu desetogodišnju plodnu umjetničku djelatnost, ali prezentira i nove, za ovu priliku zamišljene i izvedene radove.
Nakon otvorenja izložbe, još sljedećih nekoliko dana publika će moći prisustvovati izvedbi njegovih novih performansa.
Zahvaljujući svojim smjelim, izravnim javnim nastupima koji ponekad imaju privid (jer riječ je uvijek o ironijskoj parafrazi) sportskog, glazbenog ili političkog događaja, Siniša Labrović postao je jedan od najintrigantnijih, a u posljednje vrijeme medijski zacijelo najeksponiraniji hrvatski autor. Pa i onda kada se radi o umjetničkim akcijama unutar zatvorenih galerijskih prostora Labrović, zbog svoje radikalnosti i kontroverznosti, izaziva pažnju ne samo likovne publike nego i najšire javnosti. Ne obazirući se na građanski ukus i opće ideje o ćudoređu, ne libeći se katkad gotovo opscenog samoponiženja ili fizičkog bola, Labrović redovno proizvodi vrlo slojevita djela visoke moralne vrijednosti, djela čija referentnost na dnevne događaje, konkretne političke osobe i društvene anomalije, ne ugrožava njihov univerzalni značaj i vrijednost. Redovito, radi se o nekim oblicima farse koja proizlazi iz doslovnog prijevoda riječi - odnosno dnevnih uzrečica-fraza - u djelo, u fizičku činjenicu.
Tako Labrović doslovno, 'liže pete', 'pase travu', 'prodaje svoju kožu', 'pliva na suhom', hoda (štoviše – pleše!) 'bos po trnju'. Dakako, stvar se nikad ne iscrpljuje u pukoj karikaturi ili karnevalskoj obijesti, naprotiv, kroz grotesku takvih prijevoda Labrović uspijeva vizualizirati i denuncirati, uz onu općenito-vječnu, svu nakaznost, aktualnih društvenih hipokrizija i kriminalog okruženja u kojem smo se zatekli. U tom smislu, a metodom ironijske inverzije, on, fingirajući ozbiljne namjere i s permanentnim smješkom na licu, pokreće radionice te tiska udžbenike ('Posdiplomsko obrazovanje') koje poučavaju kriminalnim vještinama u rasponu od prošnje i džeparenja do politički rafiniranih metoda pljačke.
Poznati su njegovi javni (izvodio ih je na frekventnim mjestima raznih naših gradova) guslački nastupi u kojima je prepjevavao i u desetercu interpretirao članke iz ženskog časopisa Glorija. Poseban publicitet stekao je Labrovićev 'Meč za titulu ministra kulture RH' u kojem je nedavno na boksački dvoboj izazvao tada aktualnog (a sada već bivšeg) obnašatelja te dužnosti.
Na izložbi u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik Labrović će uz dokumentaciju nekih od spomenutih, izvesti i nekoliko radova koji se referiraju i na dubrovački milje, na njegovu specifičnu ugroženost od agresivnih poduzetničkih apetita i zahvata.
Biografija:
Siniša Labrović rođen je 1965. u Sinju. Godine 1997. u Zagrebu je završio Filozofski fakultet, profesor je hrvatskog jezika i književnosti. Vizualnim umjetnostima počinje se baviti 2000. godine. Samostalne i skupne izložbe priređivao je te akcije, performanse, grafite i urbane intervencije izvodio u: Dubrovniku, Zagrebu, Zadru, Sinju, Rijeci, Splitu, Momjanu, Bolu, Poreču, Golom otoku, Beogradu, Obrovcu, Križevcima, Vršcu, Puli, Novom Sadu, Grazu, Starom Gradu, Celju, Carlisleu, Reykjaviku, Regensburgu, Ljubljani, Dundeeju, Istanbulu, Veneciji, Budimpešti, Berlinu, Lodzu...
Godine 2005. rad 'Stado.org', a u kojem su ovce bile sudionice reality showa, izazvao je pozornost vodećih svjetskih medija. Godine 2007. za video 'Obiteljski dnevnik' dobio je treću otkupnu nagradu na prvom natječaju T-HT-a i Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu. Rad se nalazi u stalnom postavu MSU-a u Zagrebu. Dnevnik Slobodna Dalmacija izvedbu performansa Glorija na splitskoj rivi proglasio je jednim od pet najvažnijih kulturnih događaja u 2007. godini u Dalmaciji. Na 11. Istanbulskom bijenalu 2009. godine predstavio je rad 'Postdiplomsko obrazovanje'/'Postgraduate Education'. Godine 2010. na 16. Međunarodnom kazališnom festivalu - PUF u Puli dobitnik je nagrade 'Vjetar' za izvedbu performansa 'Glorija'.
Siniša Labrović živi u Zgrebu.
www.labrovic.com
|
IZ FUNDUSA UMJETNIČKE GALERIJE DUBROVNIK |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Izložbom Iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik, djela od kraja 19. do početka 21. stoljeća Umjetnička galerija Dubrovnik predstavlja izbor iz svoje bogate zbirke moderne i suvremene umjetnosti koja broji blizu dvije tisuće i pet stotina slika, skulptura, grafika, crteža, fotografija, instalacija i video-radova.
Sukladno karakteru zbirke, u većem broju su zastupljena djela dubrovačkih slikara od kraja 19. do početka 21. stoljeća. Uz veliki broj radova Vlaha Bukovca i Mata Celestina Medovića, utemeljitelja hrvatskog modernog slikarstva, nižu se djela Marka Murata, Marka Rašice, Nika Miljana, Ignjata Joba, Gabre Rajčevića, Ivana Ettorea, Josipa Colonne, Ive Dulčića, Antuna Masle, Đura Pulitike, Josipa Trostmanna, Viktora Daldona, Ivana Skvrce i drugih.
Potom su predstavljeni klasici hrvatskog modernog slikarstva prve polovine dvadesetog stoljeća kao što su Menci Klement Crnčić, Emanuel Vidović, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić, Oskar Herman, Ljubo Babić i Milivoj Uzelac.
Od hrvatskog slikarstva druge polovine dvadesetog stoljeća izložena su djela na razmeđi figuracije i apstrakcije autora Otona Glihe, Frane Šimunovića, Ljube Ivančića i Ede Murtića. Od pripadnika grupe Gorgona(kraj pedesetih, početak šezdesetih godina) koji su se zalagali za nekonvencionalne oblike likovnog izražavanja, mogu se vidjeti radovi Julija Knifera, Josipa Vanište, Marijana Jevšovara i Ivana Kožarića, a od suvremenih umjetnika koji su afirmaciju na hrvatskoj likovnoj sceni doživjeli sedamdesetih i osamdesetih godina, predstavljena su djela Brace Dimitrijevića, Željka Jermana, Igora Rončevića i Duje Jurića. Izbor skulpture organski se nadovezuje na stalni postav u eksterijeru Umjetničke galerije Dubrovnik; predstavljeni su radovi Ivana Meštrovića, Roberta Frangeša-Mihanovića, Frana Kršinića, Belizara Bahorića, Ivana Kožarića, Vojina Bakića i Dušana Džamonje. U okviru predstavljanja suvremene hrvatske i dubrovačke likovne scene, izloženi su ready-made splitskog suvremenog umjetnika Zlatana Dumanića, te foto-dokumentacija i dio ambijenta dubrovačkog multimedijalnog umjetnika Slavena Tolja.
Zbirka fotografija Umjetničke galerije Dubrovnik predstavljena je znamenitim "magnumovskim" radovima Mladena Tudora, fotografijama Ivana Kožarića, te radovima dubrovačkih umjetnica mlađe generacije kao što su Mara Bratoš i Ivana Pegan Baće. Također su predstavljene fotografije Damira Fabijanića koje tematiziraju rat na dubrovačkom području, te posljednji snimci Pava Urbana, u domovinskom ratu tragično stradalog dubrovačkog fotografa.Ovom prilikom, Umjetnička galerija Dubrovnik predstavlja i dva od doniranih radova svjetski afirmiranog belgijskog suvremenog umjetnika Jana Fabrea.