ARHIVA · 2008
| DUBROVAČKI LIKOVNI TRENUTAK - SLIKARSTVO I KIPARSTVO (2) Ocjenjivački sud izložbe: Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić, Igor Zidić Postav izložbe: Antun Maračić, Petra Golušić Od 21.12.2008. do 5.2.2009. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Izložba Dubrovački likovni trenutak - slikarstvo i kiparstvo (2) predstavlja slike, skulpture, grafike i crteže likovnih umjetnika i umjetnica (61) koji su rođeni ili žive u Dubrovniku, a devedeset i tri (93) predstavljena rada odabrao je stručni žiri eminentnih hrvatskih likovnih kritičara u sastavu: Tonko Maroević, Zvonimir Mrkonjić i Igor Zidić. Ova likovna manifestacija, jednako kao i ona istog naslova postavljena u travnju 2004. godine, zamišljena je kao neka vrsta pregleda recentnije gradske likovnosti, odnosno-u praksi najšire zastupljenih-tradicionalnih medija slikarstva i kiparstva. Izložba prvenstveno ukazuje na činjenicu da se u ovoj, po broju stanovnika maloj sredini, impozantan broj ljudi bavi umjetnošću, uz znatan postotak školovanih autora. Rezimirajući likovne dosege koji će biti predstavljeni na izložbi, Tonko Maroević u predgovoru kataloga izložbe navodi: Intenzitetom i pluralnošću, kvalitetom i aktualnošću Dubrovnik je neizostavan reper u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti i vrijedi ga predstaviti u svim svojim oblikovnim i problemskim rasponima.
| DRAGO TRUMBETAŠ Crteži, slike, grafike (1968.-2008.) kustos: Antun Maračić 18. listopada do 30. studenoga 2008. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Drago Trumbetaš (1937.), slovoslagar po matičnom zanimanju, svestran je čovjek i stvaratelj autodidakt (pjesnik, pisac, slikar...) romaneskne biografije koji je osim u vlastitoj struci i zemlji, kao gastarbajter u Njemačkoj radio i najrazličitije fizičke poslove. Istodobno gradio je svoj nesvakidašnje vrijedan likovni opus u kojem je kao kroničar i kao kritičar crtežom, u spontanom dosluhu s tradicijom najboljih društveno angažiranih figurativaca poput Dixa, Grosza, domaćih zemljaša... opisao kako svoj tako i život mnogih patnika-kruhoboraca koji su dijelili njegovu sudbinu.
Nemiran i osjetljiv na svaki oblik nepravde, znao je naglo prekidati teško dobivene poslove, a davnih 50-ih godina prošlog stoljeća izložio se riziku ilegalnog bijega preko granice. Pri tom bio je uhićen te boravio u izbjegličkim logorima; vratio se i ponovo otišao, opet se vraćao... Početkom 80-ih, u bivšoj Jugoslaviji, na duže vrijeme bio je zatvoren zbog političke suspektnosti. Sudbinu zatvorenika također je obradio u jednom svom crtačkom ciklusu.
No vjerojatno najsnažniji i najmarkantniji dio njegovog opusa je onaj gastarbajterske tematike. Strogo linearan crtež, čist, gotovo bolno oštar, bez šrafura, sjena i sfumata, pun sitnih, minuciozno predstavljenih detalja - svjedoči snažnu moć opservacije te sposobnost krajnje plastičnog prikaza stvarnosti. Prateći svoje junake na kolodvorima, u imigrantskim uredima, na poslu, u trenucima dokolice, u samoći, na grupnim zabavama, pri opijanju, posjetu bordelima itd., Trumbetaš je okrutan u svojoj pedantnosti i istinoljubivosti. No, ne štedeći nikoga pa tako ni vlastite junake (odnosno samoga sebe) čiji pečalbarski život otkriva u svoj svojoj naturalističnosti, pa i u najvećim intimnostima (pri toaleti, samozadovoljavanju...) ni u jednom trenutku ne sumnjamo u autentičnost i veličinu Trumbetaševe empatije.
Posebno pažljivo Trumbetaš registrira detalje urbanog pejzaža. Uz detaljistički prikazanu arhitekturu i gradsku infrastrukturu te likove svojih junaka i statirajućih prolaznika, grafičar-slovoslagar Trumbetaš posebno opservira šumu velegradskih reklama, egzaktno iscrtavajući njihovu tipografiju, čitko ispisujući reklamne tekstove. No, ne prenosi ih pasivno, naprotiv, redovno će ih diverzantski ironično parafrazirati, koristeći ih kao dodatni kritički komentar uz nacrtane prizore. Tako primjerice u crtežu Tonček na poslu (Tonček je inače njegov amblematski junak kojeg prati u svim situacijama gastarbajterskog života) iz 1974., Trumbetaš izmišljene natpise s fasade zgrade iza uličnog gradilišta koji, u funkciji svjedočenja brige njemačke države za strane radnike, obznanjuju imena različitih institucija za gastarbajtere (Škola za gastarbajtere, Kazalište za gastarbajtere, Bolnica za gastarbajtere, Gastarbajtersko osiguravajuće društvo itd.) - suprotstavlja grafitima na ogradi gradilišta u prvom planu, a koji uobličuju ksenofobne crteže i parole tipa Gastarbeiter raus!, Scheisgastarbeiter! itd. Obarajući se, nadalje, ciljano na društvo obilja koje ga je «ugostilo», Trumbetaš ostvaruje ciklus Frankfurt ist Krankfurt u kojemu moralizirajući iz vlastitog ugla čovjeka ruralnog porijekla denuncira svu dekadenciju razvijenog zapada.
Osim navedenih ciklusa na izložbi su zastupljeni i radovi vezani uz Trumbetašovu zamišljenu korespondenciju s Van Goghom, ciklus u kome autor prakticira specifični konceptualni postupak. Prepoznajući u velikoj ličnosti nesretnog slikara mnoge dodirne točke iz vlastite biografije, Trumbetaš «razmjenjuje» misli i iskustva s Van Goghom, crta na njegov način, kopirajući i parafrazirajući njegove slike. Riječ je o ciklusu u kojem je Trumbetaš, majstor crno-bijelog crteža, dosljedno slikarstvu svog zamišljenog sugovornika počeo intenzivno prakticirati boju.
Nadalje tu su i Trumbetaševi portreti u različitim crtačkim tehnikama u kojima posnim sredstvom fine linije i naznaka boje donosi karaktere bliskih osoba. Također, izloženi su i noviji radovi u kojima bibliofil i strasni čitatelj Trumbetaš odaje hommage književniku A.G.Matošu, ne samo ilustriranjem njegovih pjesama nego i ispisivanjem-crtanjem samih njihovih tekstova. Isto važi i za radove na temu Krležinih Balada Petrice Kerempuha, koji su još u procesu nastajanja.
Konačno, izloženi su i, za razumijevanje geneze Trumbetaševih radova dragocjeni, «didaktički panoi» u kojima uz kopije pojedinih finalnih crteža stoje i novinski članci, fotografije ambijenata i ljudi koji su poslužili kao predtekst samom crtežu. Kroz te materijale vidljiva je temeljita studioznost Trumbetaševa pristupa, odnosno kompleksnost ideje koja to jedinstveno djelo uvjetuje.
A.M.
Biografija:
1937. Drago Trumbetaš rođen je u Velikoj Mlaki, nedaleko Zagreba.
1956. Završava Grafičku industrijsku školu u Zagrebu. U školskom listu Mladi grafičari objavljuje kratke priče, crteže i pjesme. Zapošljava se u Grafičkom zavodu Hrvatske kao ručni slagar.
1957. Zbog nezadovoljstva odnosima u poduzeću napušta posao i bježi preko granice u Austriju gdje boravi u logorima za izbjeglice (Klagenfurt, Linz, Enns). Tamo piše opširan dnevnik sa skicama.
1958. Vraća se u Hrvatsku, s prekidima nastavlja raditi u struci.
1960. Radi kratko u tiskari Narodne banke u Zagrebu.
1961.-1962. Zaposlen je kao crtač geodetskih tehničkih karata u Zagrebu.
1962. Sklapa brak sa Sidonijom Koljeno, godinu dana kasnije rađa mu se kćer Marija.
1963.-1965. Radi na poslovima grafičkog i likovnog urednika u časopisima Savremena tehnika, ABC tehnike i Delta.
1966. Odlazi zajedno sa suprugom na rad u Njemačku u Frankfurt na Majni, gdje radi na poslovima glačanja i pakiranja, a potom kao slagar u tamošnjim tiskarama.
Umire trogodišnja kćer Marija.
1968. Radi prve crteže olovkom iz ciklusa o gastarbajterima.
1969.–1972. Po uzoru na hlebinsku naivu slika ulja na staklu s motivima Turopolja.
1971. U Frankfurtu na Majni rođenje sina Tomislava. Povratak u Hrvatsku.
1972. Rođenje kćeri Katarine.
1973. Povratak u Frankfurt na Majni, radi kao slagar u Frankfurter Rundschau. Nastavlja studiozan rad na ciklusu Gastarbeiter.
1975. U Zagrebu su objavljene velika i mala mapa Gastarbeiter u ediciji Biškupić s predgovorom Veselka Tenžere.
1976. Bogdan Žižić snima dokumentarni film o autoru pod nazivom Gastarbeiter Trumbetaš (Zagreb – film). Slijedi intenzivna izlagačka aktivnost u zemlji i inozemstvu. Njemačke televizijske kuće (ARD, ZDF, HR) snimaju dokumentarne filmove i televizijske priloge o Trumbetašu (1976., 1977., 1979., te kasnije 1980., 1990.)
1977. Izdanje knjige Dragutin Trumbetas Gastarbeiter (Büchergilde Gutenberg, Frankfurt am Main). Počinje pisati roman Nepušač. Jedna velika i dvije male mape Gastarbeiter izlaze u Darmstadtu, u Zapadnom Berlinu izlazi mapa Gastarbeiter u 200 primjeraka. Redateljica Bärbel Dickenberger snima kratki film Gastarbajter – Drago Trumbetaš (ARD, Hamburg).
1979. Objavljuje pjesme u njemačkim časopisima i novinama. Počinje pisati dramu Sadist, ilustrira knjige.
1980. Seli svoju biblioteku u Veliku Mlaku te tom prilikom carina pronalazi primjerke emigrantskog tiska. Uhapšen je i politički osuđen na godinu i pol dana zatvora. Nakon dužeg sudskog procesa, zahvaljujući angažiranju njemačkih intelektualaca i političara: novinara Güntera Walraffa, tadašnjeg predsjednika njemačkog PEN-a Heinricha Bölla, političara Egona Bahra i Hansa Dietricha Genschera, bivšeg saveznog kancelara Willya Brandta,... kazna se smanjuje na šest mjeseci.
Zapošljava se u Grafičkom zavodu Hrvatske. Završava dramu Sadist. Redatelj Hans – Dieter Grabe snima dokumentarni film Životna iskustva. Dragutin Trumbetaš ili Ljubav molim! ( ZDF, Mainz).
1981. Izlazi mala grafička mapa iz ciklusa Untere Menschen (Donji ljudi) u Frankfurtu na Majni.
1982. Izlazi velika grafička mapa iz ciklusa Bankfurt ist Krankfurt u Frankfurtu na Majni kojom autor kritizira europsko društvo.
1983. Izdržava kaznu u Staroj Gradiški u trajanju od šest mjeseci.
1984. Započinje rad na crtačkom projektu Ex libris i ciklus crteža o životu Roma Život kao zmija.
1986. Gastarbajterska drama Nepušač izvedena je u subotičkom Narodnom pozorištu kao projekt Ljubiše Ristića, Branka Brezovca i Cocco le Mocco, Rahima Burhana i romskog kazališta Pralipe iz Skopja. Trumbetaš glumi u predstavi. Drama je izvođena u Zagrebu, Beogradu, Skopju, Berlinu, te 1987. u Mülheimu an der Ruhr i Berlinu.
1986. – 1987. Piše dramu Lopov po zatvorskom iskustvu u Staroj Gradiški.
1987. Vraća se u Frankfurt na Majni gdje radi razne fizičke poslove.
1989. Radi i dalje na ciklusu Život kao zmija.
1990. Započinje rad na ciklusu crteža i slika u počast Van Goghu, pod naslovom Lieber Vincent / Dragi Vincent.
1991. Započinje rad na ciklusu Ljudsko smetlište u kojem tematizira zatvorski život u Staroj Gradiški. Dobiva nagradu Ministarstva kulture Republike Hrvatske za dramu Lopov. Bogdan Žižić snima dokumentarni film Dragutin Trumbetaš (HRT, Zagreb).
1992. Izložba Dragutin Trumbetaš - Dragi Vincent: slike i crteži 1990.- 1992., Moderna galerija, Studio Josip Račić, Zagreb. U Podsusedu izlaže ciklus Orwell 1984. – 1991. – vrijeme smrti kojim tematizira Domovinski rat. Radi na knjizi Frankfut mein – Wirtschaft dein sa šezdeset crteža iz raznih ciklusa.
1992. – 1993. Radi na knjizi gastarbajterskih pjesama.
1993. Radi na knjigama Ex libris 1984. – 1994., Gastarbeiter, Bankfurt ist Krankfurt.
1994. U Römerhalle, u Frankfurtu na Majni izlaže preko 120 crteža i dokumenata pod nazivom Gastarbeiter in Frankfurt 1965 – 1985.
1995. Radi crteže u boji Turopoljska križna dreva za kalendar objavljen 1996. godine.
1996. Završava treći dio dramske trilogije Nepušač pod naslovom Der Kassierer / Blagajnik.
1996. – 1997. Docent je u Kronbergu na Kronberger Malschule za početnike.
1997. U Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu održana je retrospektivna izložba Drago Trumbetaš – Radovi: 1957. – 1997. Radi akvarele za ciklus Čudesna putovanja brodom Majnom i Rajnom, izlaže ih 1999. u Bürgerhaus Nied, Frankfurt na Majni.
1998. Piše sinopsis za film Krtica / Der Maulwurf, piše tekst na kajkavskom Umiranje stare mame.
2001. Objavljena je monografija Trumbetaš u kojoj o djelu autora pišu mnogi renomirani domaći i strani stručnjaci, urednik Tonko Maroević (izdanje: Pučko otvoreno učilište Velika Gorica).
2003. Završava mapu A.G. Matošu u čast koju je započeo 1999. godine. U tijeku je rad na ciklusu Krležinih Balada Petrice Kerempuha. Kontinuirano ilustrira razne knjige.
2006. Bogdan Žižić snima film Dragi Vincent, tragom pisama iz imaginarne Trumbetaševe korespondencije s Vincentom van Goghom.
2008. Završava prvu knjigu planirane tetralogije Pušači i nepušači.
Drago Trumbetaš izlagao je na oko 170 samostalnih i oko 180 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Živi i radi u Frankfurtu na Majni i Velikoj Mlaki.
| PABLO PICASSO Grafike Od 08.07. do 28.09.2008. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
Press konferencija, 08.07.2008. |
|||
 |
 |
 |
 |
|
Otvorenje izložbe, 08.07.2008. |
|||
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
|
Postav izložbe |
|||
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
||
Od 08.07. – 28.09.2008. Umjetnička galerija Dubrovnik predstavlja grafike Pabla Picassa (1881.-1973.), amblematskog autora moderne umjetnosti i jednog od najvećih umjetnika XX. stoljeća. Riječ je o tri reprezentativne Picassove grafičke serije: Suite Vollard, La Tauromaquia i Suite 156, a umjetnine će biti posuđene iz Njemačke (Kunstmuseum Mülheim an der Ruhr in der Alten Post) i Švicarske (privatni kolekcionari) uz koordinaciju inicijatora izložbe, gospodina Miloša Glavurtića. Izložba će biti realizirana uz pokroviteljstvo Grada Durbovnika.
Suite Vollard, koja se u likovnoj kritici vrednuje kao najznačajnija grafička serija dvadesetog stoljeća, nastala je između 1930-37. godine i broji 100 djela, od kojih će u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik biti prikazano njih 89. Nazvana je po inicijatoru projekta, Ambroise Vollardu, znamenitom francuskom trgovcu umjetninama i galeristu koji je blisko surađivao s Pablom Picassom.
Grafike Suite Vollard (bakropisi, akvatinta, suha igla) imaju pet glavnih tema; Ljubavna bitka, Atelijer kipara, Rembrandt, Minotaur, Slijepi Minotaur, a uključuju i tri portreta Ambroisea Vollarda.
Mahom inspirirane antičkim razdobljem, a oblikovno u rasponu od neoklasicističke pročišćenosti i smirene fluidne linije do dinamizma i žestine, te grafike obilježava briljantna tehnička izvedba očita u svakom pojedinom primjerku.
La Tauromaquia (1957.) koja broji 26 grafika u tehnici akvatinte prikazuje scene iz borbe s bikovima, karakteristične za španjolsku kulturu. La Tauromaquia se po bravuroznosti izvedbe u likovnoj kritici često uspoređuje s grafikama Picassovog sunarodnjaka, slikara Francisca de Goye (1746-1828), koje tretiraju istu temu.
Grafike iz serije Suite 156 (bakropisi, akvatinta, suha igla) od koje će u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik biti predstavljeno 20 primjeraka, umjetnik je izveo posljednjih godina života (1970.-1972.), tako da predstavljaju svojevrstan "grafički testament". Fascinantna je činjenica da je umjetnik u dobi od 90 godina, radeći u frenetičnom ritmu, ostvario niz sugestivnih grafika koje sažimaju njegove raznolike tematske preokupacije i oblikovne ekperimente, uz jako naglašenu erotsku komponentu.
Predstavljanjem ovih triju ključnih grafičkih serija izložba u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik nudi kronološki (1930-1972) i tematski presjek kroz djelatnost Pabla Picassa kao grafičara, koji je i u ovom načinu umjetničkog izražavanja postigao nenadmašne rezultate.
Pablo Picasso
http://picasso.tamu.edu/picasso/ (engleski)
Suite Vollard
www.sapergalleries.com/PicassoVollardDetail217.html (engleski)
www.sapergalleries.com/PicassoVollardDetail148.html (engleski)
www.galerieattienette.com/Pablo%20Picasso.htm (engleski)
www.39ymas.com/temas/cultura/vollard/ (španjolski)
www.editorialsanmillan.org/picasso.html (španjolski)
www.portaltaurino.com/exposiciones/picasso_sevilla_2003.htm (španjolski)
www.arsliber.com/obra/Picasso/index.htm (španjolski)
www.teknemedia.net/pagine-gialle/artisti/pablo_picasso/dettaglio-mostra/2244.html (talijanski)
www.expo-int.com/web2005/exposiciones/IGA/aleman/pressekitpicasso.pdf (njemački)
La Tauromaquia
www.franklinbowlesgallery.com/SF/Artists/Picasso/Pages/sf_pica_tauro_home.html (engleski)
www.all-art.org/art_20th_century/picasso14.html (engleski)
www.march.es/arte/ingles/palma/anteriores/tauromaquia/temporal.asp (engleski)
www.art-perfect.de/goya-und-picasso-im-wallraf-museum-koeln.htm (njemački)
Suite 156
www.hlmd.de/ar.print/w3.php?nodeId=392 (njemački)
www.artscenecal.com/Announcements/0905/LSacks0905.html (engleski)
w3art.es/murciacultural/archivo/000236.php (španjolski)
| IZ FUNDUSA Hrvatska umjetnost od kraja 19. do početka 21. stoljeća Autorice koncepcije i postava: Petra Golušić, Rozana Vojvoda Od 31.5. do 30.6.2008. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Izložbom Iz fundusa-Hrvatska umjetnost od kraja 19. do 21. st. Umjetnička galerija Dubrovnik predstavlja presjek kroz hrvatsku umjetnost od kraja 19. do 21. stoljeća s naglaskom na mediju slikarstva. Sukladno karakteru zbirke, u većem broju su zastupljena djela modernih dubrovačkih slikara. Uz veliki broj radova Vlaha Bukovca, utemeljitelja hrvatskog modernog slikarstva, nižu se djela Marka Rašice, Nika Miljana, Ignjata Joba, Gabre Rajčevića, Ivana Ettorea, Josipa Colonne, Ive Dulčića, Antuna Masle, Đura Pulitike, Josipa Trostmanna, Josipa Škerlja, Viktora Šerbua, Lukše Peka i drugih. Potom su predstavljeni klasici hrvatske moderne kao što su Oskar Herman, Vladimir Becić, Emanuel Vidović, Menci Klement Crnčić, Ljubo Babić, Milivoj Uzelac, Marino Tartaglia i drugi. Djela apstraktne umjetnosti i ona u kojima figuracija gotovo nestaje, zastupljena su autorima kao što su Oton Gliha, Frano Šimunović, Ljubo Ivančić, Ferdinand Kulmer, Edo Murtić, Zlatko Prica, Ivan Kožarić, Marijan Jevšovar, Julije Knifer, Duje Jurić, Igor Rončević i drugi.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Obilježje Dubrovnika našeg vremena - jest nesrazmjer između njegova sjajnog naslijeđa i inferiorne suvremenosti. Gubitak istinskog kontakta između povijesnog nacrta i sadašnje životne, društvene prakse rađa brojnim nesporazumima, u posljedici - nemarom i nasiljem nad njegovom materijalno-duhovnom strukturom i, dosljedno, štetama različitih predznaka i intenziteta. Ono najvidljivije su devastacije koje se događaju na dva načina: “prirodnim putem”, uz stoljetno pasivnu ljudsku asistenciju što je posljednjih godina rezultiralo urušavanjem amblematičnih gradskih mjesta (gradska riva, Orlandov stup, apsida katedrale, crkve Sv. Vlaha...) i aktivno, neposrednom aktivnošću “ljudskog faktora” - kombinacijom rušenja izvana (nedavna ratna prošlost) te recentnim graditeljskim aktivnostima gotovo istog učinka. Zapravo, okrutnim penetracijama u staro arhitektonsko i urbanističko tkivo, devastacijama pejzaža - agresivnim novim gradnjama, dogradnjama, nadgradnjama, implementacijama novih materijala u zatečenu strukturu... Osim konstruktivne materijalne, u većini slučajeva izostaje dakako i primjerena duhovna suvremena re-kreacija vrijednosti naslijeđenih iz prošlosti. Umjesto aktualnog doprinosa i kontinuiteta produkcije koja slijedi povijesni intenzitet i kriterije, dominantne su kulturne pojave koje bismo mogli nazvati proizvodima saprofitskog sindroma i kulturom incesta. Riječ je o svojatanju naslijeđa i njegova eksploatiranja bez stvarne produktivnosti, što je mahom mimikrirano sipinim crnilom hvalospjeva, oda i himni prošlosti, ljepoti i ekskluzivitetu mjesta; neobaveznim izrazima ljubavi te ponosa pasivnom činjenicom pripadanja Gradu i podneblju. Naravno, konzekvenca takve psihologije i ponašanja nerijetko je i neugodna zatvorenost, ksenofobija, volja i praksa da se sve distribuira i krčmi “unutar zidina”. Tako nastaje inkompetencija različitih odgovornih službi u ovom malom području velikih zahtjeva, što rezultira štetom koja se pridodaje već navedenim pojavama. Grad koji se recentno u isti mah napada poduzetničkim ambicijama i koji, zbog njegovih ekstremno skupih nekretnina, rapidno napušta autohtono stanovništvo, sve više se pretvara u fantom i kulisu, ispražnjenu kamenu ljušturu s artificijelnim programom.
U takvim uvjetima i umjetnici koji djeluju na dubrovačkom području u specifičnom su položaju. Grad i krajolik pritišću i obvezuju svojom poviješću te, unatoč svemu preživjelom ljepotom, zahtijevajući izrazit odnos, namećući motiv. Neuobičajeno su brojni pojedinci koji se u tom podneblju bave umjetnošću, no velik dio njih nažalost pada kao žrtva intenziteta miljea zbog previda činjenice da bivanje u njemu, opsluživanje nekritičkim divljenjem njegova naslijeđa i datosti, odnosno štit pedigrea - ne mogu sami po sebi biti jamstvo vrijednosti art-uratka. Raskoš povijesti i vizualnog spektakla u kombinaciji s odanošću stereotipima o južnjačkoj bujnosti, s bespogovornim usvajanjem samozadovoljnih klišeja ekspresionističke "vehemencije”, kolorizma kao datosti, imperativa podneblja, te sličnih pojednostavnjenosti, često uvjetuju gubitak mjere, labavost strukture, slabost izraza... Stoga su oni odlučniji i ambiciozniji ovdašnji kreativni radnici prisiljeni djelovati istodobno u skladu i protiv ambijenta u kojem su se zatekli. U dosluhu s njegovom prvotnom idejom sklada i mjere, a protiv uvriježenih običaja pasivne eksploatacije prirodnog i povijesnog humusa. Svakako, za takvu aktivnost, uz talent, potreban je poseban napor i sabranost, hrabrost kritičkog mišljenja, sposobnost opiranja prijetnji neutralizirajućeg hedonizma. Sve to utoliko više zbog geografske marginaliziranosti mjesta kao dodatnog hendikepa. U takvim nastojanjima, uz temeljno obrazovanje u srednjoj umjetničkoj školi u Gradu te akademsko školovanje u većim središtima u zemlji i inozemstvu koje polaze mnogi mladi Dubrovčani, posebno važnu ulogu imaju gradske umjetničke ustanove i pogoni kao što su Umjetnička galerija Dubrovnik i Art radionica Lazareti. Dok je prva desetljećima svoju ulogu odrađivala u ekstenzivnoj izlagačkoj i muzeološkoj aktivnosti, podupirući velikim dijelom tek lokalne, nedovoljno zahtjevne tendencije i lagodnu produkciju, posljednjih godina čitljiva su nastojanja intenziviranja prisutnosti u vremenu, odnosno, uz zadane povijesno-moderne vrijednosti češća su predstavljanja suvremenih zbivanja, uključujući najvažnije svjetske pojave i autore. Tako uz dinamiziranje umjetničkih događaja, promicanje međunarodnih ali i lokalnih vrijednosti, UGD ima i, izravnu i latentnu, edukativnu funkciju, kako mlađih školskih naraštaja tako i starije, tradicionalne publike.
No, od posebne je važnosti već gotovo dvadesetogodišnje djelovanje Art radionice Lazareti, čiji je voditelj ujedno i najistaknutiji dubrovački umjetnik, Slaven Tolj. Programi Art radionice Lazareti koji uključuju i stvaraju impozantan međunarodni promet suvremenih umjetnika, glazbenika, kazališnih i filmskih autora, kao i teoretičara svih provenijencija, ne samo da imaju svoju publiku nego su dobrim dijelom katalizirali postojeće domaće kreativne potencijale. Svi mlađi stvaratelji koji su imali temeljne interne pretpostavke i volju za problemskim djelovanjem, uključujući i one akademski obrazovane, od kojih su mnogi nakon stjecanja diplome svoje prve izložbe imali u Otoku, oslanjali su se, surađivali i ohrabrivali radom pri ARL-u. Danas je ARL, unatoč problemima s lokalnom upravom i čestim opstrukcijama u realizaciji službenog statusa pa samim tim i nesmetanog rada, pogon s nacionalnim i internacionalnim referencama, s dojmljivom frekvencijom aktivnosti i programa, posebno ima li se u vidu minimalan broj ljudi koji ih osmišljava i ostvaruje. Na taj se način već dulje vremena konsolidira i znatno intenzivira suvremena umjetnička scena u Dubrovniku, pa sada, uz one starije djeluje znatan broj mlađih autora koji ostvaruju primjereno problemske, lokalno referentne ali i globalno relevantne radove. Na ovoj izložbi predstavlja se 19 suvremenih umjetnika, Dubrovčana, onih koji žive i rade na području Grada, kao i onih koji borave drugdje, ali iskustvom i često temom, bitno pripadaju ovom podneblju. Riječ je mahom o mlađim ljudima, u generacijskom rasponu od najstarijeg, međunarodno afirmiranog autora, Slavena Tolja (1964), do najmlađeg, još uvijek studenta, Ervina Babića (1983).
Svi oni svjesno rade na opstanku duhovnosti mjesta, na rekreiranju njegove drevne energije i vitaliteta. Istodobno, način na koji misle i izražavaju se, univerzalan je i prepoznatljiv svuda gdje se prakticira volja za stvaralačkom prisutnošću u vlastitom prostoru i vremenu. Ne ignorirajući dakle i ne preskačući ga, nego naprotiv, baveći se mjestom svojeg porijekla i obitavanja, oni istodobno nastoje i uspijevaju uspostaviti kontakt s ostatkom suvremenog (umjetničkog) svijeta.
Antun Maračić
| ZLATAN DUMANIĆ / nagrada HDLU-a za najbolju izložbu u 2008. Rodrigina 2, Split Kustos izložbe: Antun Maračić |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Izložba Zlatana Dumanića u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik nesvakodnevna je priredba koja kao svoju temu ima autorov životni, i radni, prostor. Dosljedno tome, naslov i medijsko određenje izložbe zapravo je tek adresa umjetnikova splitskog stana – Rodrigina 2.
Naime, Dumanić je nesvakodnevni primjer umjetnika kod kojeg granica između profane dnevne životne funkcije i umjetničkog djelovanja - jedva da postoji. Bolje rečeno njegov je životni prostor poprište osmoze između predmeta utilitarne namjene (za jelo, osobnu higijenu, odmor...) i artefakata, odnosno umjetničkih predmeta. Zapravo, radi se o životnom ambijentu koji je temeljito kontaminiran umjetnošću. Svakodnevni predmeti atakirani su «virusima» i, shodno, uobličenjima sasvim osobene, samosvojne imaginacije. Oni se upotpunjuju, združuju ili preoblikuju u krhkim amalgamima sa «stranim tijelima» prvotno drugačije namjene - igračkama, suvenirima, predmetima trivijalne estetike, postolarskim kalupima, dijelovima lutaka iz izloga, reklamnih fotografija... Kućni namještaj postaje i površina za ispisivanje misli, isječaka toka svijesti, kolažiranje slika, a kistovi se, od alata za slikarski proizvod pretvaraju u objekte-skulpture i postaju susjedi autorovih umjetničkih rukotvorina, slika ili skulptura u užem smislu.
Često puta, čini se, na taj je način ugrožena ili osporena dnevna funkcija stvari i prostora koji su za promatrača, gosta-korisnika sa strane, upotrebljivi više kao specifični gesamtkunstwerk, odnosno egzotični ambijent prvenstveno estetske namjene, dok je za autora takav prostorni ustroj zacijelo poželjni milje poboljšanog djelovanja, onaj u kome se osjeća definitivno kod kuće.
Iz navedenih značajki autorova življenja i stvaralaštva proizašla je i posebnost same izložbe u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Izložba se, uz posebnu prezentaciju autorovih karakterističnih unikatnih ručnoradnih knjiga i nekih dvodimenzionalnih radova, sastoji od dvije strukturalne komponente: fotografija većih formata različitih dijelova stana u Rodriginoj 2 u Splitu, te pojedinih tamošnjih autentičnih trodimenzinalnih predmeta ili njihovih nakupina, predstavljenih u rahloj postavi, redovno u relaciji prema prizorima s fotografija.
Dvojnost stan-galerija tako je konstanta različitih segmenata izložbe, kao ekvivalent titrajuće dvojnosti, neizvjesnosti karaktera predmeta: je li riječ tek o uporabnoj stvari u galeriji, odnosno nečemu što je na putu da umjetnost postane ili već o umjetničkom djelu, dvojbenom, ili bez zadrške?
Pitanja zacijelo stimulativna ma koliko i potpuno suvišna. Jer Zlatan Dumanić zacijelo je jedan od rijetkih likovnih poslenika kod kojega čista nužnost stvaranja, koja je ekvivalent neodoljive potrebe za igrom, zasjenjuje svaku brigu o značaju i sudbini vlastita uratka. (A.M.)
Zlatan Dumanić rođen je 26. siječnja 1951. u Splitu.
Završio je srednju (1969.) i Višu pomorsku školu u Splitu (1972.), te položio kapetanski ispit 1979. godine.
Preko dvadeset godina proveo je na moru kao kadet, časnik i zapovjednik brodova različitih domaćih i svjetskih kompanija. Umjetnik je autodidakt čija aktivnost počinje 1969. u okviru alternativnog ogranka Crvenog peristila, Grupe 3i, čiji je član i Dumaniću blizak Vladimir Dodig Trokut.
Počinje izlagati 1970., a dosad je nastupio na tridesetak samostalnih te sudjelovao na većem broju skupnih izložaba u zemlji i inozemstvu. Godine 2005., uz još petoricu umjetnika, predstavljao je Hrvatsku na 51. Venecijanskom biennalu. Autor je niza multimedijalnih akcija, performansa te više autorskih izdanja knjiga, pjesničkih zbirki i libreta. Član je Hrvatske udruge likovnih umjetnika Split od 1986. i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika Zagreb, od 2001. godine
Živi i stvara u Splitu.
Adresa: Zlatan Dumanić, Rodrigina 2, 21 000 Split, Hrvatska
Mob.tel.: +385 (0)98 582 060/