ARHIVA · 2007
| U PEJZAŽU fotografija, video Ana Opalić Ivana Pegan Baće Ana Požar Piplica Ivona Vlašić Kustosica izložbe: Rozana Vojvoda |
 |
 |
 A.O. |
 I.P.B. |
 A.P.P. |
 I.V. |
Anu Opalić, Ivanu Pegan Baće, Anu Požar Piplica i Ivonu Vlašić, umjetnice različitog obrazovanja (fotografija, kiparstvo, slikarstvo), osim generacijske bliskosti, povezuje i činjenica kontinuiranog bavljenja dubrovačkim pejzažem, i to ne samo kao motivom nego i na mnogo kompleksnijoj, problematskoj razini. Sintagma U pejzažu sugerira uključenost u prostor, bivanje unutra, i upravo je takva situacija ona polazna točka iz koje se granaju vidovi stvaralaštva predstavljeni na izložbi. Pejzaž u radovima ovih četiriju umjetnica uvjetovan je odrednicom dugotrajnog boravka u njemu, aktivnog odnosa koji u slučaju Ivone Vlašić i Ane Opalić, umjetnica porijeklom vezanih za Grad, dovodi gotovo do "posvajanja" određenih točaka dubrovačkog prostora i njihova tretiranja u serijama koje su svojevrstan work in progress.:
Situacija je ponešto drugačija kod Ivane Pegan Baće i Ane Požar Piplica, koje u dubrovački prostor dolaze naknadno jer su ga odabrale kao prostor svog življenja i kreativnog djelovanja, te u preispitivanju toga prostora problematiziraju vlastiti ljudski i umjetnički identitet.
Osim Ane Opalić, koja je po obrazovanju i vokaciji fotografkinja, sve umjetnice u ovom segmentu stvaralaštva biraju medije fotografije i videa, jednostavno zato što im omogućuju veliku slobodu u problematiziranju pejzaža; praćenje ritma prirodnih pojava prisutno u videoradovima Ivone Vlašić ili eksperimentiranje onim elementima koje je nemoguće postići u mediju slikarstva i kiparstva kao kod Ane Požar Piplice i Ivane Pegan Baće.
Bavljenje kategorijom pejzaža kod predstavljenih umjetnica uvijek uključuje krucijalna egzistencijalna pitanja; koncepcijski uključena kao kod Ane Opalić koja prizorima šume (serija Poslije, 2006.) progovara o ratu, ili imanentno prigušena kao što je nenametljivo tretiranje društvenog trenutka u recentnim videoradovima Ivone Vlašić.
U seriji fotografija Profili (2005 / 2007) Ane Požar Piplica, koja prikazuje autorici bliske osobe u dva ambijenta; dubrovačkom i rodnom prostoru Knina i u kojoj traga za kategorijom arhetipskog pripadanja osobe prostoru, naslućujemo svijest o sve težem uspostavljanju ljudskog identiteta u globaliziranom i materijalističkom svijetu.
U izloženim fotografijama i videoradu Ivane Pegan Baće, u kojima je dubrovački pejzaž sveden na apstraktne kategorije nailazimo na element upitanosti o održivosti nekih čvrstih temelja u percepciji stvarnosti.
S obzirom na kontinuirano bavljenje pejzažom i odabranim medijima fotografije i videa, radovi ovih četiriju umjetnica u kontekstu dubrovačke suvremene likovne scene predstavljaju jedan zaokruženi segment.
Izložba međutim ne rješava, već ostavlja otvorenim pitanje o mogućnosti govora o nekoj definiranoj i rodovski određenoj, ženskoj poetici odnosa prema pejzažu i njegovu transponiranju u svijet suvremene umjetnosti.
Biografije:
Ana Opalić je rođena 1972. godine u Dubrovniku. Diplomirala je Filmsko i TV snimanje 1997. godine na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Bavi se klasičnom crno-bijelom i digitalnom fotografijom. Živi i radi u Dubrovniku i Zagrebu.
Ivana Pegan Baće je rođena 1971. godine u Doboju. Diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1996. godine.
Bavi se kiparstvom, fotografijom i videoumjetnošću. Ostvarila je veliki broj javnih skulptura (Litva, Njemačka, Češka, SAD). Živi i radi u Dubrovniku.
Ana Požar Piplica je rođena 1968. godine u Kninu. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine. Bavi se modnim performansima, instalacijama, videom i fotografijom. Živi i radi u Dubrovniku.
Ivona Vlašić je rođena 1968. godine u Dubrovniku. Od 1992.-1994. pohađa Meisterklasse fur Mahlerei u Grazu, u klasi prof. Gerharda Lojena.
Bavi se slikarstvom i videoumjetnošću. Živi i radi u Dubrovniku.
| IVAN SKVRCE Introspekcija slike, fotografije Kustos izložbe Antun Maračić |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Slikar po obrazovanju i vokaciji (diplomirao 2003.g. na zagrebačkoj ALU, u klasi prof. Igora Rončevića), Ivan Skvrce bavi se, moglo bi se reći, «neoanalitičkom» djelatnošću, tj. slikarstvom introspektivnog karaktera, kako to i sam naslov ove izložbe sugerira. Bavi se, dakle slikarstvom aktivne upitanosti o svojoj biti. Međutim, za razliku od analitičkog, odnosno primarnog slikarstva 70-ih godina prošlog stoljeća koje se lišavalo bilo kakvog oblika reprezentacije, ograničavajući se na razmatranje svojih golih fizičkih i procesualnih svojstava (podloga, potez, namaz, sloj...), Skvrcin rad uključuje prikaz na osnovi fotografije koju smatra «najčvršćim uporištem suvremene medijske kulture». Upotrebljava, primjerice, motive dubrovačke «crne kronike» iz lokalnog tiska, koje transponira u stilizirane rukotvorne prizore, djela naglašene slikarske materičnosti i imanentnog upita o društvenom značaju vlastita čina. Nadalje, Skvrce reciklira vlastiti rad, slikajući različite verzije svojih slika, pri čemu početni motiv postaje sve manje važan. Slika tako iste slike na različitim podlogama (platno, pleksiglas), jednostavno ih kopirajući ili čineći od njih monokrome (premaz «dubrovačko zelenom»), potom interpretira ih u perspektivi, po fotografiji nekog od galerijskih postava, kao predmete u prostoru. Skvrce tako propituje aspekte vlastita rada, proces umjetničkog i društvenog djelovanja, svoje pripadništvo, profesionalno i ljudsko porijeklo.
Riječ je o djelu naglašenog etičkog angažmana, ali i rezigniranih zaključaka. Uz izražen samospoznajni interes, naime, Skvrcini su radovi i izraz aktivne skepse. Secirajući i negirajući vlastito djelo (neke od ovih radova, štoviše, potpisuje tek kao jedan od pripadnika tročlane grupe, uz još dvojicu svojih kolega), Skvrce proizvodi artefakte koji obnavljaju problem umjetničke zaintrigiranosti o vlastitom poslanju, pri čemu elegancija i neosporna dekorativna vrijednost njegova uratka uključuje i dozu ludičkog cinizma.
U svakom slučaju, pred nama su radovi nesvakodnevne duhovne živosti, pulsirajuće višeslojnosti, u kojima i unatoč svim pitanjima, relativizacijama, sumnjama, izbjegavanjima definicije stila i smisla, očitavamo visok stupanj stvaralačke temperature i idealizma. Tako u ovom radu nesvakodnevna zrelost ne negira mladost autora. Naime, koliko nas onaj njegov introspektivni, misaoni aspekt iznenađuje imamo li u vidu Skvrcinu dob, toliko, s druge strane, impulzivnost i gotovo naivni aktivizam unose dobro došao kontrapunkt svježine koji tu mladost, u najboljem smislu riječi, potvrđuju.
Biografija:
Ivan Skvrce rođen je 1980. u Dubrovniku.
Diplomirao je 2003. na zagrebačkoj ALU, u klasi prof. Igora Rončevića.
Studijski je boravio u SAD-u, na Indiana University of Pensilvania, Art Department.
Izlaže od 2004., dosad sudjelovao na desetak samostalnih i više skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Živi i radi u Zagrebu i Dubrovniku.
GABRO RAJČEVIĆ (1912.-1943.)
Slike i crteži iz Umjetničke galerije Dubrovnik i privatnih zbirki
Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
09. 10. - 09. 11. 2007.
autori izložbe: Lucija Aleksić, Antun Maračić
postav izložbe: Miroslav Gašparović, Antun Maračić
 |
 |
 |
 |
U Muzeju za umjetnost i obrt predstavljene su 42 slike i 47 crteža, prerano preminulog dubrovačkog slikara Gabre Rajčevića.
Gabro Rajčević rođen je 5. lipnja 1912. u Dobroti, u Boki kotorskoj. Zbog čestih službenih premještaja njegovog oca Špire Rajčevića, poštanskog činovnika, dječak Gabro često mijenja sredine (Dubrovnik, Trst, Banja Luka, Kotor), da bi se, kao trineastogodišnjak 1925. godine, zajedno s obitelji, za stalno nastanio u Dubrovniku.
Vrlo rano prepoznaje svoju slikarsku vokaciju i već tri godine kasnije dolazi u kontakt s Kostom Strajnićem, povjesničarem umjetnosti, kritičarem i konzervatorom, neformalnim animatorom i mentorom koji oko sebe okuplja talentirane mlade ljude. Osim što upoznaje umjetničku literaturu koju Strajnić posjeduje, upoznaje i svoje vršnjake istih nagnuća, uz ostale Ivana Ettorea i Božidara Rašicu s kojima se-u neformalnom slikarskom tercetu koji njihov zajednički prijatelj, novinar i pjesnik Gino Storelli naziva "tri pitura"-intenzivno druži i radi. Također, upoznaje se i druži s već afirmiranim umjetnicima, dubrovačkim gostima, poput Dobrovića, Konjovića, Šimunovića itd. Oni, kao i sam Strajnić, u njemu prepoznaju talentiranog mladića, što, unatoč njegovoj maloljetnosti, posredovanjem rektora, slavnog Ivana Meštrovića rezultira upisom na Umjetničku akademiju u Zagrebu, 1930. godine. Studira u klasi Vladimira Becića, koji kao i ostali profesori visoko ocjenjuje njegov rad. No, Rajčević, nesklon školskoj disciplini, sukobljava se s profesorima i ne uspijeva završiti školovanje nego se već nakon tri godine vraća u Dubrovnik.
Potpuno se posvećuje slikarstvu i u svojem kratkom životu ostvaruje znatan opus koji se sastoji od crteža, akvarela, pastela i ulja na platnu. Izlaže od 1937. godine, doživljava stanovit uspjeh, ali i razočaranja uskogrudnom sredinom. Nesklon kompromisima, živi siromašno, a uskoro se i razbolijeva od tada kobne, tuberkuloze,
Godinu 1940. provodi na liječenju u Samoboru, Zagrebu i Novom Marofu. Unatoč teškoj bolesti, intenzivno radi gotovo do smrti. Umire 14. listopada 1943. godine, u 31. godini.
 |
 |
 |
 |
Na ovoj izložbi pokazano je 138 crno-bijelih fotografija devetero svjetskih autora, što je mali dio foto- materijala koji je tijekom kasnih 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, posredstvom agencije Magnum, iz inozemstva stizao za potrebe Vjesnikovih revijskih izdanja, prvenstveno tjednika Globus. Nakon što bi bile upotrebljene za tisak, Vjesnikova press agencija arhivirala bi dio fotografija, uglavnom one poznatih, mahom političkih, osobnosti i događaja, no veći dio tih fotografija jednostavno bi završavao na smeću. Početkom 70-ih godina Mladen Tudor, i sam čuveni fotograf, tada zaposlenik u Vjesnikovoj kući, iz hrpe namjenjene otpisu koja se formirala u nekom zakutku redakcijskih prostorija spasio je dio tog materijala i od njega formirao ovu izuzetnu zbirku međunarodnih autora, možda najvažniju te vrste u zemlji.
Svi ovi fotografi duže ili kraće vrijeme bili su članovi agencije Magnum, zajedno s velikanima Bressonom i Capom koji su 1947. (uz Davida Seymoura i George Rodgera) bili njezini osnivači. Magnum je postulirao i njegovao stvaralački pristup motivu, ljudsku prisutnost i suosjećajnost snimatelja, kao i sposobnost reagiranja u «odlučujućem trenutku», onom koji sadrži suštinu zabilježenog događaja ili fenomena. Ukratko, od fotografa se očekivalo da zadatak dokumentiranja svih aspekata ovog našeg svijeta obavi kroz naglašeno osobnu optiku, tj. da objedini posao fotoreportera i umjetnika. Uz zahtjevnost takvih postulata neophodna je bila i spremnost fotografa na, često po život, opasne zadatke. Čak dvojica od osnivača Magnuma, Robert Capa i David Seymour – Chim, poginuli s kamerom u ruci. Prvi je stradao od nagazne mine u Indokini 1954., a drugi od mitraljeskog rafala, snimajući sueski rat dvije godine kasnije.
Tudorova zbirka sastoji se od zaokruženih tematskih cjelina pojedinih autora. Raspon tema je ljudski život, kao i život ljudskih zajednica u najrazličitijim manifestacijama: od teških situacija rata i zatvorskog života, preko života velegrada, života u hipijevskoj komuni, života pasa i njihovog suživota s ljudima, do trenutaka raspojasanosti masovnih pijanki i veselica.
Tako se nižu temati: Teksaški zatvor (Razgovor s mrtvima) Danny Lyona, Son of Bitch, Elliotta Erwitta, Londonderry i Belfast, Gillesa Peressa, serija New York, Lama Foundation i Oktoberfest München, Cartier-Bressona.
Posebnu cjelinu čini 20-ak radova od nekoliko autora na temu – Picasso.
Upravo u tom segmentu zbirke i izložbe posebno su uočljivi kako spomenuta individualnost pristupa, tako i umjetnička nagnuća autora. Slavnog slikara, naime, fotografiralo je čak šest (Capa, Bresson, Burri, Riboud, Halsman, Inge Morath), od devet ovdje prisutnih fotografa i u svakom od pojediniačnih priloga istaknut je neki aspekt Picassove osobnosti. Dok jedni naglašavaju njegovu kreativnu snagu i «nadljudskost» fiksirajući crnu okruglinu, sjaj i penetrantnost njegovih jedinstvenih očiju (Burri), drugi ga «hvataju» u trenucima porodičnog života (Capa), da bi ga Cartier-Bresson potpuno «humanizirao», snimajući ga u najobičnijim životnim situacijama, kako prima poštu ili gol do pasa pri oblačenju pozira u svojoj spavaćoj sobi.
Ove fotografije malih formata (od 16 x 23,5 do 20,4 x 25,4 cm), odlične kopije koje na poleđini sadrže podatke o autoru, a često i upute o načinu objavljivanja (primjerice za Bressonove fotografije uvijek stoji zahtjev o objavljivanju bez reduciranja kadra, s postojećim crnim rubom), osim što su dragocjeni materijal po sebi, predstavljaju i dokument o brizi za struku, i integritet autorske vizije.
Nastavak te pažnje i takvog ponašanja očitavamo i u činjenici same zbirke koja nije ništa drugo do posljedica kolegijalne geste spašavanja dragocjenog materijala od propasti, bez ikakvog materijalnog interesa. Ovom prilikom, osobito nam je zadovoljstvo to istaći, zbirka Mladena Tudora prvi put se u cijelosti daje na uvid javnosti. Sasvim slučajno, Tudor se na ovoj izložbi još u jednom vidu sastaje sa svojim inozemnim kolegama. Naime, njegovi radovi trenutno se nalaze u postavu galerijskog fundusa i, prostornom koincidencijom, organski se nastavljaju na ovu izložbu. Tako je moguće na licu mjesta provjeriti vrsnoću njegovog fotografskog opusa nastalog u isto vrijeme kad i fotografije iz zbirke.
| IVICA JAKŠIĆ ČOKRIĆ PUKO CRUIneSERI objekti Kustos izložbe Antun Maračić |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Slikar, kipar, pjesnik, scenarist i režiser, organizator karnevala, neformalni ali djelotvorni kulturni animator koji građane svog rodnog Bola, staro i mlado, uključuje u svoje kazališne programe i umjetničke akcije, Ivica Jakšić Čokrić Puko, rijetka je pojava slobodarskog duha, kritičara, satiričara i velikog filantropa.
Bujni autodidakt, čija se mašta u intenzitetu natječe s energijom, neprestano je u odnosu s vlastitom i kolektivnom stvarnošću na koju neposredno i strastveno reagira. Duhovno na mrtvoj straži, dakle, Puko aktivno, nezajažljivim rafalima podjednako verbalnih i tvarnih kalambura komentira kako ratne tako i mirnodopske društvene nakaznosti i anomalije.
Dok je 90-ih prošlog stoljeća stvarao svoje sardonične plastičke bastarde na ratne teme, gradeći artefakte od svih mogućih predmeta i njihovih krhotina koje su mu došle pod ruku, danas Puko na sličan ali koncentriraniji način, istom ingenioznom ludičnošću ismijava, evo, ekološke prijetnje u vidu plovećih tvornica masovnog odmora i strogo determiniranog nomadizma - cruisere.
Riječ je o “karikaturama” golemih čudovišta koja kruže Mediteranom i Jadranom, tih brodova koji sablasno tuleći i zveckajući lancima svojim sidara, prekrivaju krajobraz i natkriljuju gradove; iz kojih kuljaju prava ljudska stada, tisuće i tisuće brižno programiranih i navođenih turista što dnevno preplavljuju i okupiraju kapacitetom preslabe turističke destinacije.
Posebno, dakako, Dubrovnik pa je tako ova prezentacija neposredno u vezi s dnevnim boljkama Grada. Štoviše, konkretna izložbena pozicija gotovo da omogućuje susret stvarnih brodova i njihovih smanjenih parodija: od atrija Galerije u kojima su smješteni eksponati, i mora s usidrenim originalnim grdosijama, granica je tek crta ceste.
Već u samom naslovu izložbe počinje Jakšićeva intervencija-kreacija. Ubacujući ne(gaciju) u sredinu cruiseraon, promptno ističući svoj stav, ostvaruje otresitu igru riječi najavljujući ujedno svoj kritički ludizam koji se, pak, potpuno realizira u plastici objekta. A ti “modeli” cruisera zanimljivi su arčimboldovski sklopovi koji umjesto doslovnog maketarskog mimezisa i vjernosti originalu, kako se isprva čini, tek nešto pažljivijem pogledu otkrivaju grotesknost svojih komponenti, tj. različitog tehnološkog drobeža, dijelova elektro i vodoinstalaterske opreme, kuhinjskih potrepština, igračaka... Množina vehementno ukomponiranih cijevi, pipa, miksera, kaseta od filmova, vijaka, čavala... umjesto imitacijom funkcionira na način asocijacije koja u konačnici nedvojbeno iluzionira i upućuje na željeni motiv. Perceptivnim raščlanjenjem sastavnica detektiramo komičnost sklopa, čin ridikulizacije ozbiljnog društvenog problema utjelovljenog u fenomenu plovećih turističkih kolosa. U tom smislu (aludirajući na tu ozbiljnost njihove prijetnje), Puko u tovar brodova ubacuje i “kompletno NATO- naoružanje”, igračke-tenkove, topove, avione... Sve to zajedno način je na koji se Jakšić Čokrić Puko nosi s devijacijama svog okoliša i suvremenog svijeta - ironijom, sprdnjom, tj. onim sredstvima koja su mu, uz dosjetljivost, vještinu i strpljivost, kao umjetniku na raspolaganju. Prilaže on tako svoj mali glas podsmješljivog prosvjeda koji nije drugo nego neophodni, ma koliko sporno efikasni, glas razuma.
Istodobno, te velike igračke svojom smiješnošću kao da barem privremeno amortiziraju težinu značaja predmeta svojeg nadahnuća. Monstrumi su načas pripitomljeni i humanizirani, čovjek je opet veći od njih. Ma koliko da je s jedne strane riječ tek o prividu, temeljito pozadinski to mora biti istina. Ne preostaje nam drugo nego u to vjerovati. Pukov artefakt tako postaje moralnim zalogom, što je i njegova najveća vrijednost.
| RADOVI U GALERIJI (ožujak-srpanj 2007.) foto i video dokumentacija 21. lipnja - rujna 2007. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Izložbu Radovi u Galeriji (ožujak-srpanj 2007.) čini fotografska i video dokumentacija opsežnih radova na uvođenju sustava grijanja i hlađenja, protuprovalnog sustava i video nadzora, zbog čega je Galerija nekoliko mjeseci bila zatvorena. Fotografskom i video dokumentacijom, koju su ostvarili mahom djelatnici Galerije, želi se sugrađanima i svim posjetiteljima približiti proces transformiranja institucije, te prikazati razne etape kroz koje su pojedini dijelovi građevine prolazili tijekom radova. Vizure prikazane na fotografijama i video radovima neponovljive su i služe kao vrijedni dokument povijesti građevine, koja je, konačno dobila zahtjevne muzeološke uvjete. Osim precizne dokumentacije samog stanja građevine, snimke uključuju i prikaze rada različitih majstora, te zaposlenika Umjetničke galerije Dubrovnik, koji su kontinuirano radili u improviziranim uredima. Vidljive su i aktivnosti u sigurnijim zonama depoa gdje se, u nemogućnosti izlagačke aktivnosti, koristila prilika za kvalitetno snimanje i suvremeno dokumentiranje fundusa Galerije.
| IZ FUNDUSA GALERIJE Hrvatska umjetnost od kraja 19. do 21. st.
21. lipnja - studenog 2007. |
 |
 |
 |
 |
 |
Izložbom Iz fundusa Galerije-Hrvatska umjetnost od kraja 19. do 21. st. Umjetnička galerija Dubrovnik predstavlja svoju bogatu zbirku nudeći kronološki presjek kroz hrvatsku modernu i suvremenu umjetnost. Umjetnička galerija Dubrovnik je u svom šezdesetogodišnjem trajanju uspjela prikupiti vrijedan fundus s više od dvije tisuće i tristo slika, skulptura, grafika, crteža, fotografija, instalacija i video-radova, te figurira kao jedna od nekoliko najvažnijih zbirki moderne i suvremene umjetnosti u Hrvatskoj.
Izložbom Iz fundusa Galerije predstavlja se presjek kroz hrvatsku umjetnost kraja 19. do 21. stoljeća. Sukladno karakteru zbirke, u većem broju su zastupljena djela modernih slikara koji potječu s dubrovačkog područja, a vrijednošću su nadrasla lokalni značaj. Uz veliki broj radova Vlaha Bukovca, utemeljitelja hrvatskog modernog slikarstva, nižu se djela Mate Celestina Medovića, Marka Rašice, Nika Miljana, Ignjata Joba, Gabre Rajčevića, Ivana Ettorea, Ive Dulčića, Antuna Masle, Đura Pulitike i drugih.
Potom su predstavljeni klasici hrvatske moderne kao što su Miroslav Kraljević, Oskar Herman, Vladimir Becić, Vilko Gecan, Milivoj Uzelac, Emanuel Vidović, Marino Tartaglia, a suvremeni likovni izraz zastupljen je radovima Julija Kniffera, Ivana Kožarića, Mladena Tudora, Igora Rončevića, Željka Jermana, Slavena Tolja i drugih autora.
Izbor napravljen za izložbu predstavlja, dakako, jednu u nizu mogućnosti kombinacija koje nudi fundus Galerije, a izlaganje i sučeljavanje pojedinih radova daje promatraču mogućnost upoznavanja ili ponovnog otkrivanja njihovih likovnih kvaliteta.
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Izložba Na ulicama predstavlja radove nove generacije britanskih fotografa koji se ističu svojim svježim i neposrednim prikazima londonskog javnog života. Vraćajući se ideji “odlučujućeg trenutka” i dobro poznajući povijest ulične fotografije, ti fotografi ustraju na tome da je fotografska slika i dalje sposobna prikazati neponovljivo strujanje i isprepletanje ljudi, stvari i slika na ulici. Njihovo opažanje dinamike uličnih događanja poput zrcala odražava strukturu društva što ga gradimo za sebe i ustanovljuje London kao centar suvremene ulične fotografije.
Kao što objašnjava Nick Turpin: “Ako smo postali radnici i kupci, a živimo između zarađivanja i trošenja; ako su naše obitelji razdvojene, a susjedi su nam stranci; ako su mediji usredotočeni na slavu, seks i sport, gdje to možemo pogledati da bismo vidjeli stanje u kojem se nalazimo? Pa upravo na slikama nastalim na ulicama koje najjasnije pokazuju šarene blagodati života u demokratskoj ekonomiji slobodnog tržišta.”