ARHIVA · 2005
| SUVREMENA DUBROVAČKA UMJETNOST Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, Dolac 1/II Koncepcija, izbor i postav: Antun Maračić 10. 11. - 30. 11. 2005. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Umjetnici koji djeluju na dubrovačkom području u specifičnom su položaju. Grad i krajolik obligiraju i <pritišću> svojom ljepotom i poviješću, zahtijevajući izrazit odnos, namećući motiv. Neuobičajeno su brojni pojedinci koji se ovdje bave umjetnošću no većina njih nažalost pada žrtvom intenziteta tog miljea jer previđaju da činjenica bivanja u njemu, opsluživanje nekritičkim divljenjem njegovog naslijeđa i datosti, odnosno štit pedigrea - ne mogu sami po sebi biti garancija vrijednosti art-uratka. Raskoš povijesti i vizualnog spektakla u kombinaciji s odanošću stereotipima o južnjačkoj bujnosti, s bespogovornim usvajanjem samozadovoljnih klišeja <ekspresionističke vehemencije>, kolorizma kao datosti/imperativa podneblja, te sličnih pojednostavljenosti, često uvjetuju gubitak mjere, labavost strukture, slabost izraza...Stoga su oni odlučniji i ambiciozniji ovdašnji kreativni radnici prisiljeni djelovati istodobno u skladu i protiv ambijenta u kojem su se zatekli. U dosluhu s njegovom prvotnom idejom sklada i mjere, a protiv uvriježenih običaja pasivne eksploatacije prirodnog i povijesnog humusa. Svakako, za takvu aktivnost, uz talent, potreban je poseban napor i sabranost, kritičko mišljenje, sposobnost opiranja prijetnji neutralizirajućeg hedonizma. Sve to utoliko više zbog geografske marginaliziranosti mjesta kao dodatnog hendikepa..
Najistaknutija osobnost suvremene dubrovačke scene svakako je Slaven Tolj, voditelj Art radionice Lazareti. Kao stvaratelj upravo je antejski fatalno vezan za Dubrovnik. U nastupima izvan Grada, nosio je sobom more, zemlju, prašinu, svjetlo, golu supstancu podneblja na ready-made predmetima, kao materijal za svoje radove. No daleko od toga da se njegov pristup svodi na praksu sentimentalnog fetišizma. Naprotiv, Slaven je umjetnik koji, svojim strastvenim, ma koliko i melankoličnim ulogom, denuncira entropiju, kako materijalne tako i ljudske supstance Grada, uspjevajući na zadivljujući način univerzalizirati lokalnu temu. Pritom služi se posve minimalnim sredstvima i gestama: kuglicom "bulina", svjetiljkom, ili tek golom, posno fotografski dokumentiranom, percepcijom nekog slučajnog susreta stvari; slike koja je u stanju reprezentirati kompleks njegove ideje ili vizije.
U performanceima Slaven sublimira ideju žrtvovanja, iskupljenja i samonegacije koju na drugi, aktivistički način primjenjuje u svojoj organizacijskoj, animacijskoj i prosvjetiteljskoj aktivnosti voditelja Art radionice Lazareti. Bilo kojim medijem da se služi, defenzivnim postupkom Slaven ostvaruje materijalno skromno i pojavom neugledno, ali sadržajno snažno i karizmatsko djelo.
Njegov škrti govor usvojili su i mlađi umjetnici, uspjevajući odmjerenošću geste parirati brbljavosti problematičnih idioma lokalnog kolorizma u komercijalnim, stilski zastarjelim slikarskim inačicama.
Među njima su i autori koji čine ovu dubrovačku selekciju. Neki od njih su u nacionalnim i međunarodnim razmjerima afirmirani umjetnici, neki, barem zasad, malo poznati izvan lokalnih okvira. No, bez obzira na njihov duštveni status, na te vanjske činjenice i odrednice, zajednički im je aktivan odnos prema umjetnosti i predmetu radnog interesa.
Dok su neki od njih izravnije kritički (no nikad pamfletistički) raspoloženi, drugi su, naoko eskapistički, više okrenuti prema vlastitoj unutrašnjosti, ali često se te dvije orijentacije međusobno prožimaju. Zajednička svima, nadalje, svijest je o potrebi izbjegavanja praznog hoda kakav obilježava pasivnu produkciju estetskih proizvoda u kojima izostaje ono osnovno: stvarno mišljenje i želja za pokretom.
Različiti su mediji kojima se ovi autori služe. Neki se izražavaju u klasičnom mediju slikarstva (Daldon, Gverović, Skvrce), ali svaki od njih na svoj način ispituje funkciju i značaj u ovom povijesnom trenutku.
Tu su i vrlo profilirani fotografi (Bratoš, Ercegović, Opalić) koji apostrofirajući mjesto u kojem se njihovi prizori događaju, donose svaki svoje individualizirano viđenje u snimkama pejzaža i ljudi. Fotografijom se u nešto drugačijem smislu služe i Ivana Pegan Baće i Joško Baće.
Pasko Burđelez , jedan od ovogodišnjih predstavnika Hrvatske na 51. Biennalu u Veneciji, izlaže oskudnu ali rječitu instalaciju, a radovi Ervina Babića, Bože Jurjevića, Ivane Jelavić, Luka Piplice i Ivone Vlašić realizirani su u mediju videa. Većina njih izbjegava raskoš montažnih performansi, karakteristični dinamizam i bogatstvo efekata, koristeći medij u njegovim gotovo nultim mogućnostima. Uz izuzetak raskošnijih i složenijih Jurjevićevih uprizorenja, najčešće su to statične ili malo pokretne slike, s reduciranim motivom, temporalnom temom. Mahom riječ je o kontemplacijama prizora u kojem prirodni element ima glavnu riječ, kao što je slučaj s radom Ivone Vlašić, Luka Piplice, dok se Ivana Jelavić služi jednostavnim postupkom montaže s blago ironičnim učinkom.
Važno je na kraju istaći da svi ovi umjetnici svjesno rade na opstanku duhovnosti mjesta u kojem djeluju ili iz kojega potiču, na rekreiranju njegove energije i vitaliteta.
Istodobno, način na koji misle i izražavaju se, univerzalan je i prepoznatljiv svuda gdje se prakticira volja za stvaralačkom prisutnošću u vremenu.
MUZEJ MODERNE I SUVREMENE UMJETNOSTI
Dolac 1/II, Rijeka
tel. 334 280, 335 252, fax 330 982
e-mail:mmsu-rijeka@ri.t-com.hr
| NOVA RIJEČKA SCENA autori izložbe: Nataša Ivančević i Branko Cerovac 05. 11. - 04. 12. 2005. |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Izložba Nova riječka scena, čiji su autori kustosi MMSU sastoji se od tri dijela.
Prvi dio izložbe pod nazivom Snapshot autorice Nataše Ivančević čine umjetnici:
Nemanja Cvijanović, Tomislav Ćurković, Tanja Dabo, Igor Eškinja, Ana Grubić, Iva Gobić, Dejan Kljun, Melinda Kostelac, David Maljković, Danica Mračević, Nadija Mustapić, Dunja Sablić, Damir Stojnić, Nataša Radović, Lada Sega i Nikola Ukić
Drugi dio izložbe pod nazivom Inside – Outside čine:
Milijana Babić, Lara Badurina, Siniša Lenac.
Kustos tog segmenta izložbe kao i izvedbi uživo na otvorenju izložbe je Branko Cerovac. A riječ je o performansima:
Reddies– Skinskraper (grupa izvođača, koncept: Kovačićek / Stojnić)
te Trčanje kroz vrijeme Kreše Mustaća.
Ova izložba, kako joj i sam naziv govori, predstavlja nove tendencije u umjetnosti riječkoga kruga. Mahom radi se o mlađim autorima koji se aktivno odnose prema svom vremenu i životnom okolišu, a u svom radu, osim tradicionalnih medija, koriste i širok repertoar suvremenih sredstava izražavanja koji uključuju fotografiju, video i različite oblike instalacija.
Njihova pojava u ovako velikom broju, fenomen je izrazito vitalne i prepoznatljive riječke scene, kakvu do sada (po omjeru broja autora i kvalitete radova) nismo na ovome području susretali. Umjetnici su to koji su već zauzeli prepoznatljivo mjesto na hrvatskoj suvremenoj sceni, a neki od njih višestruko su prisutni i na međunarodnoj (Dabo, Maljković, Eškinja, Cvijanović, Ukić, Radović, Babić, Sega, Mustapić).
|
ANDREW HUNTER |
 |
 |
Izložba Andrewa Huntera u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik kombinira fotografije iz projekta Lalla Rookh: Poetski arhiv i djela iz galerijske zbirke.
Tema izložbe je pomorska tragedija iz 1850. godine kada se grupa ribara iz Worthinga na obalama Sussexa utopila dok su pokušavali pomoći brodu u nevolji. Kao i drugi njegovi projekti, Lalla Rookh (ime broda, indijska princeza iz epske pjesme Thomasa Moorea iz 1817.) spaja činjenice i fikciju, te usporedno istražuje „marginalne“ priče i one od globalne važnosti, a metodologija obrade teme koincidira s muzejskom praksom.
Hunterove priče i fotografije mogu se vidjeti na www.lallarookh.net.
Biografija
Andrew Hunter je umjetnik i nezavisni kustos koji je izlagao u muzejima i galerijama Kanade, SAD-a i Engleskoj. Poznat je po inovativnoj upotrebi umjetničkih predmeta iz muzejskih zbirki, istraživanju povijesti, te projektima koji su angažirani i dostupni široj publici.
Andrew Hunter je bio kustos suradnik u Umjetničkoj galeriji Hamilton, Kamloops Vancouver, Confederation Centre, McMichael Canadian Art Collection, a izlagao je u galerijama Winnipeg, Kamloops, Peel, Mendel, Dunlop, Walter Phillips, Greater Victoria, Hamilton, Edmonton.
Objavljuje brojne eseje o vlastitom radu uključujući recentni Speaking of Billy (Govoreći o Billyju) objavljen u The Edge of Everything: Reflections on Curatorial Practicei, The Banff Centre Press, 2002.
Sveučilište u Lethbridgeu mu je 2004. objavilo knjigu Cul-De-Sac.
Živi i radi u Kanadi (Dundas, Ontario).
|
U PRVOM LICU, autorica koncepcije: Radmila Iva Janković, |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Izložba se bavi se pitanjima samoprikazivanja fizičkog, emocionalnog, socijalnog i kulturalnog “ja” u kontekstu hrvatske suvremene umjetnosti, obuhvaćajući razdoblje od 1960. godine do danas. U tom razdoblju, naime, pitanje identiteta, njegove višeslojnosti i transformacija pojavljuje se kao jedna od ključnih tema.
Od 60-ih godina prošlog stoljeća, kada umjetnici, opirući se građanskim stereotipima ukusa i komercijalizacije, počinju koristiti vlastito živo tijelo, samoprikazivanje prestaje biti pukim pitanjem oponašanja stvarnosti, odnosno mimezisa. Vizualni jezik bogati se tragovima naracije, s pretpostavkom uvođenja vremenske dimenzije, preuzimanjem elementa iz drugih žanrova (kao što su primjerice dnevnički, autobiografski filmski i literarni žanr), prenoseći zvukovima, ispisanim ili izgovorenim riječima i slikom iskustvo stvarnosti kroz prizmu osobnog viđenja. Mediji koji se koriste su, osim tradicionalnog kiparstva i slikarstva, fotografija, film, video, kompjuterske simulacije, odnosno sva suvremena tehnološka sredstva koja umjetnik smatra primjerenima svom načinu izraza, odnosno svojoj poetici. Tema umjetničkog govora u prvom licu predstavljena je na primjerima radova umjetnika: Lovro Artuković, Aleksandar Battista Ilić, Iva Bašić, Marijan Crtalić, Tanja Dabo, Vlasta Delimar, Vladimir Dodig Trokut, Tomislav Gotovac, Željka Gradski Galić, Ana Hušman i Lala Raščić, Sanja Iveković, Željko Jerman, Alem Korkut, Ksenija Kordić, Ivan Kožarić, Kristina Leko, Ivica Malčić, Antun Maračić, Vlado Martek, Dalibor Martinis, Marijan Molnar, Ana Opalić, Jelena Perić, Magdalena Pederin, Jasenko Rasol, Sandra Sterle, Mladen Stilinović, Sven Stilinović, Slaven Tolj, Ksenija Turčić, Ivana Vučić i Vlasta Žanić.
:
Autoportreti iz zbirke UGD ("pred-izložba")
Bez obzira na stilske raznolikosti koje su se živo smjenjivale u razdoblju između 1875. i 1954. godine, autoportretni je pristup (s izuzetkom 'Tamnih varijacija', autoportreta Antuna Zuppe iz 1938.) uvijek isti. Umjetnik se prikazuje okrenut enfaceom ili poluprofilom prema zrcalu, u neodredljivoj okolini, tek u rijetkim slučajevima cijelom pojavom u definiranom prostoru, redovito umjetnikovom atelijeru. U sučeljavanju autoportreta iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik (iz vremena kada je autoreprezentacija bila tek sporadični dio sveukupnog umjetnikovog stvaralaštva) sa suvremenim autoreprezentacijskim modelima (kada se između umjetnosti i umjetnika pojavljuje znak jednakosti), već na prvi pogled očit je tektonski pomak koji se na globalnom društvenom planu, kao i njegovom odrazu u umjetničkom stvaralaštvu, dogodio u šezdesetim godinama prošloga stoljeća.
Iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik izloženi su autoportreti:
Vlaha Bukovca, Ivanke Bukovac Javorsky, Jelice Bukovac, Nevenke Đorđević, Vilka Gecana, Sergija Glumaca, Joke Kneževića, Marka Murata, Jelice (Lele) Radosavljević, Tihomile Sučić, Vilima Svečnjaka , Miloša Vuškovića i Antuna Zuppe.
I.R.J.
| OTKUPI, POKLONI Nova djela iz fundusa UGD 09. 07. - 10. 8. 2005. |
 |
Izložba Otkupi i pokloni: nova djela iz fundusa UGD, pokazuje manji dio (oko 40) novijih galerijskih akvizicija, od njih 556 koliko ih je u posljednjih pet godina obogatilo postojeću galerijsku zbirku (koja sada ima 2247 djela među kojima su ona klasika hrvatske moderne poput Bukovca, Medovića, Meštrovića i drugih, sve do umjetnika naših dana).
Ponajviše, riječ je o poklonima, a glavninu čini nedavna velika posmrtna donacija slikara dubrovačkog porijekla, Josipa Colonne koji je živio i umro u Napulju.
Od ostalih akvizicija, osim otkupa nekih starijih autora, tu su radovi umjetnika koji su posljednjih godina izlagali u Galeriji. Zahvaljujući dobrom iskustvu u suradnji s Umjetničkom galerijom, a svjesni da sredstva za otkup koje odobravaju nadležni financijeri nisu dovoljna da bi se fundus Galerije obnavljao zadovoljavajućim ritmom i radovima odgovarajuće kakvoće, umjetnici kao što su Željko Jerman, Igor Rončević, Duje Jurić, Mara Bratoš, Damir Fabijanić, Braco Dimitrijević, Ivan Kožarić, bili su voljni pokloniti svoja djela.
| VIKTOR DALDON Slike 2003-2005. Autor izložbe: Antun Maračić 09. 07. - 10. 08. 2005. |
 |
Viktor Daldon je mladi Dubrovčanin (1972.) školovan u Rijeci i Zagrebu, koji u sebi zbraja i nosi tragove engleskog, talijanskog te domaćeg konavoskog podrijetla i podneblja; urbani stanovnik koji zajedno sa svojom partnericom, Njujorčankom dubrovačkih korijena, pretežno boravi u rustikalnoj mediteranskoj sredini, u krajobrazu polunapuštenog dubrovačkog sela Brsečine s čije se visine pruža pogled na more i elafitske otoke...
Analogija složenosti autorova porijekla i životnog puta vidljiva je u njegovu radu, na platnima šarena ikonografskog, stilskog i tehnološkog ustroja. U njegovim slikama pojavljuju se grafički prikazi životinjskih likova, ljudska lica i figure u obliku kolaža ili fotografski vjernog preslika, manualno izvedeni citati specifičnih figurativnih stilizacija preuzeti iz različitih povijesnih uprizorenja, od davnina do bližeg nam doba. Pojavljuju se nadalje soboslikarski uzorci i drugi oblici patterna, potom ispisane riječi, imena, u obliku naslova ili komentara naslikanog.
Neka vrsta dnevničke podloge u pozadini je Daldonovih slika. Fragmenti su to općih i dnevnih iskustava, natruha idioma iz povijesti umjetnosti, izraza autorovih stručnih i osobnih, ljudskih nagnuća.
Daldon je sposoban asimilirati, adoptirati i pripitomiti invaziju slika i podataka koji opsjedaju i obilježavaju prostor suvremenog življenja. Amalgam informacija koji se tako nudi Daldon prividno prenosi u intaktnoj kaotičnosti, no prikriveni red i ravnoteža ipak su konačni sadržaji i stanje njegovih slika.
Daldonove radove promatrat ćemo kao specifične vremenske, misaone i emotivne sedimente, istodobno slagane i razlagane. Iz njih ćemo crpiti asocijacije da bismo ih interno aktivirali svojim iskustvom i evokativnim aparatom. Potaknuti predloženim provokativnim oblicima, na ekrane platna povratno ćemo projicirat i vlastite slike.
Tako se uspostavlja dvosmjerni promet koji dodatno dokazuje i jamči status djela kao poligona komunikacije, odnosno površine neprestanog događanja. Upravo u toj vibrirajućoj životnosti, čini se, stvarna je vrijednost Daldonove umjetnosti.
Biografija:
Viktor Daldon rođen je 1972. godine u Dubrovniku, gdje završava osnovnu školu i srednju elektrotehničku školu.
Godine 1995. upisao se na Pedagoški fakultet u Rijeci (Odsjek likovne umjetnosti) da bi sljedeće 1996., nastavio studij na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu.
Diplomirao u klasi Eugena Kokota 2001. godine.
Član HDLU-a, HZSU-a i Academie moderne.
Dobitnik Rektorove nagrade za slikarstvo 2001. godine.
Živi i radi u Dubrovniku i Brsečinama.
| RUDOLF STEINER Crteži na školskim pločama 1919-1924 autor izložbe: Walter Kugler 23. 04. - 22. 05. 2005. |
 |
 |
 |
 |
Rudolf Steiner (1861., Kraljevac, Hrvatska - 1925., Dornach, Švicarska), izuzetna je osobnost europske kulture prve polovine 20. stoljeća. Bio je pisac, filozof, slikar, arhitekt..., pobornik prirodnog života, jedan od preteča ekologijske misli, prosvjetitelj, osnivač Antropozofskog društva i Waldorfske škole. Družio se i prijateljevao s osobama poput Kandinskog, Javljenskog, Kafke, Zweiga, Morgensterna... Svi su oni pohađali njegova predavanja (iz različitih područja: filozofije, religije, gospodarstva, poljodjelstva, odgoja i obrazovanja, medicine...) kojih je održao je preko 5000. Za vrijeme tih predavanja koristio je školske ploče na kojima je crtežom i tekstom, kredama u boji pojašnjavao svoje ideje.
Zahvaljujući njegovoj suradnici Emmi Stolle koja je uočila vrijednost tih crteža te počela aplicirati crni papir na ploče kojima se Steiner služio, sačuvani su ti višestruko vrijedni dokumenti, svjedočanstva "vidljive misli" velikog humanista. Steinerovo učenje uhvatilo je duboki korjen, brojni njegovi sljedbenici nastavljaju ga i danas djelujući diljem svijeta. Znatan utjecaj izvršio je i na autore kao što je primjerice Joseph Beuys, možda najznačajnija umjetnička pojava druge polovine 20. stoljeća. Po uzoru na Steinera Beuys je uz svoje javne nastupe također koristio školske ploče, ali s potpunom svješću o umjetničkom značaju tragova koje je na njima ostavljao.
Na izložbi u Umjetničkoj galeriji izloženo je 40 Steinerovih crteža. Uz izložbu tiskan je katalog s predgovorom njezina autora Waltera Kuglera i tekstom Donalda Kuspita, a dostupna je i opsežnija publikacija na engleskom jeziku s obiljem reprodukcija i tekstovima Waltera Kuglera, Taje Gut, Martine Marie Sam i Wolfganga Zumdicka.
| IVAN KOŽARIĆ fotografija autor izložbe: Ivica Župan 02. 03. - 20. 04. 2005. (produženo u svibnju i lipnju) |
 |
 |
Od početka svog javnog djelovanja (50-e godine 20. st.) Ivan Kožarić pokazuje atipično, antievolucijsko ponašanje. Njegov rad karakterizira odsutnost uočljive razvojne linije i stilske dosljednosti. Istodobno radi figurativno, apstraktno, konceptualno; medijski je nomad - kipar, slikar, crtač, grafičar, autor ready madea, prostornih intervencija...
Iako postoje njegovi zaokruženi ciklusi poput Oblika prostora, Privremenih skulptura, Spontanih skulptura itd, Kožarić je umjetnik revizije i opoziva, sklon recikliranju vlastitih radova, uključivanju običnih predmeta u kontekst svoje umjetnosti.
Kipar posve izuzetnog osjećaja za volumen i prostor, producira radove izuzetne energije, snažne vitalističke supstance, bez obzira na formu, materijal ili dimenzije u kojima se ostvaruju.
Fotografija je jedan od ravnopravnih medija kojim se služi. Bilježi sve što ga okružuje pa i svoje vlastite radiove u drugim medijima. Njegove fotografije istodobno su skice, dokumenti, i, sasvim tipično,reciklaža vlastitih snimljenih radova. U fotografiji Kožarić postiže isto što i u slici i skulpturi: svježinu novog rakursa i nove vizije.
Biografija
Ivan Kožarić rođen je 1921. godine u Petrinji.
Diplomirao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti
u Zagrebu 1949. Izlaže od 1954. godine.
Član je grupe Gorgona, početkom 60-ih.
Autor je poznatih javnih skulptura kao što su spomenik A. G. Matošu i Prizemljeno sunce u Zagrebu.
Postavio je 100-injak samostalnih, izlagao na više od 200 skupnih izložbi. Izlagao je na najprestižnijim svjetskim umjetničkim manifestacijama kao što su Venecijanski bijenale (1976.) kasselska Documenta 11(2002.) itd. Dobitnik je brojnih nacionalnih i međunarodnih nagrada.
Spada u najveće živuće hrvatske umjetnike.
Živi u Zagrebu.
| JOHANN SEITS (1887-1967) retrospektiva autor izložbe: Sanja Žaja Vrbica 21. 12. 2004. - 13. 02. 2005. |
 |
Na izložbi je pokazano blizu 200 Seitsovih djela, uglavnom manjih formata: crteža, akvarela, gvaševa, radova u kombiniranoj tehnici i ulja na platnu. Glavninu izložbe čine radovi iz zbirke slikareve nasljednice, gospođe Đurđice Seits iz Virovitice, a ostali izlošci dolaze iz zagrebačkih te, većim dijelom, dubrovačkih kolekcija.
Autorica izložbe i opširnog teksta o J. Seitsu je viša kustosica UGD Sanja Žaja Vrbica, a predgovor kataloga piše gospođa Željka Čorak, uvažena povjesničarka umjetnosti i književnica iz Zagreba.
Johann Seits rođen je u Beču, 3. travnja 1887. Godine 1904. stupio je u slikarsku školu Umjetničke akademije u Beču, a zatim u majstorsku školu Kasimira Pochwalskog, koju je završio 1912. Tijekom ljetnih praznika putuje po Dalmaciji i slika u okolici Dubrovnika. Privučen ljepotom krajolika, sagradio je kuću u Lozici namjeravajući se tu trajno nastaniti. Nakon završenog studija krenuo je na putovanje u Japan, zatim na Havaje, u San Francisco, New York i Chicago. U Beč se vraća preko Alžira, Napulja i Trsta. U Prvom svjetskom ratu mobiliziran je kao ratni slikar. Sudjelovao je i u pomorskoj bitci kod Otranta 14. svibnja 1917. te za slike bitke dobiva odlikovanje od Franje Josipa. Nakon 1918. živi u svojoj kući u Lozici i radi kao slikar za američku i englesku flotu koja povremeno navraća u Boku Kotorsku i Grušku luku. Godine 1942. odveden je u talijanski logor Isernia, gdje je bio zatočen do jeseni 1943. Tada odlazi u Zagreb i ostaje do 1945. kada napušta Hrvatsku i odlazi u Austriju. U Radstadtu pokraj Salzburga živio je do kraja života. Umro je 3. svibnja 1967. godine.
| GRAFIKA IZ FUNDUSA UMJETNIČKE GALERIJE DUBROVNIK autor izložbe: Antun Karaman 21. 12. 2004. - 13. 02. 2005. |
 |
Od 300-tinjak grafičkih listova koliko se nalazi u zbirci Umjetničke galerije, na ovoj izložbi pokazuje se oko 100 radova od 40-ak autora. Uz ostale, zastupljeni su: Medović, Zuppa, Glumac, Herman, Ž. Hegedušić, Stančić, Kinert, Picelj, Prica, Angeli Radovani, Gliha, Dobrović, Šutej.... Autor izložbe je Muzejski savjetnik UGD Antun Karaman.
/.../Osobito kvalitetno je zastupljeno razdoblje od 1957.g. dalje, u kojem je u izdavačkom poduhvatu "Kulture"/"Naprijeda" iz Zagreba tiskano 12 mapa s po 8 grafičkih listova istaknutih hrvatskih umjetnika toga vremena, a koje galerijska zbirka u cijelosti posjeduje.
Ostali pojedinačni listovi ukazuju na vrijednosne domašaje velikog broja značajnih hrvatskih grafičara, a pružaju i pouzdanu informaciju o vrijednosno relevantnoj lokalnoj dubrovačkoj grafičkoj produkciji zabilježenoj grafičkim uradcima Elze Schmidt Vučetić (1911-1968), Josipa Colonne (1911-2001) te Lukše Peka (1941), koji su se uz slikarstvo, podrobnije od drugih regionalnih/lokalnih umjetnika bavili i grafikom. Tako, iako nije u mogućnosti optimalno slijediti nit razvitka nacionalne grafičke produkcije, zbirka grafike UGD, može, u didaktičkom pogledu relevantno predstaviti sve značajnije grafičke tehnike (od monotipije do serigrafije), a putem prikupljenih grafičkih listova, pokazati i vrlo široku paletu interesa hrvatskih grafičara, te njihovih promišljanja i domašaja koji su sasvim na razini sukladnih razmišljanja i traženja u europskim pa i svjetskim razmeđima odnosnog vremena. /.../
(iz predgovora A. Karamana)