FACEBOOK            HR  |  EN

Izložbe · Galerija Dulčić Masle Pulitika

ELIAS AYOUB

LJUBAV U DAMASKU

1.2. - 5.3.2017.

 

Izložba predstavlja slikarski opus umjetnika nastao u posljednje dvije godine. Riječ je o figurativnom slikarstvu koje se na trenutke odmiče prema apstrahiranju. U njemu se tematizira sadašnja situacija rata koji se odvija na području odakle potječe autor. Likovnom gramatikom umjerenog kolorizma naznačuje se otvaranje prema žudnji i mogućnosti ukidanja / poništenja rata koji se „dokumentira” slikama. Ayoub radi i alegorijske scene kojima ulazi u prostore fantazije – prostore vječnog mira. Tema je recentna i stvarna, a kompozicije svjedoče zbilju i pomiču se od nje u mekoću imaginarnog i liričnog čime se opisuje žudnja za životom u vlastitoj zemlji.  

Kustos izložbe, Vinicije Lupis, za Ayoubov rad je u izložbenom katalogu između ostaloga zapisao: “Ljubav u Damasku u dvije inačice, okosnica su ovog likovnog ciklusa. Vanvremenska ljubav, koja ima autobiografski značaj, jer je mladi umjetnik pred par mjeseci zapečatio svoju ljubav – ženidbom u jednoj armenskoj apostolskoj  crkvi u Damsku, potvrda su pobjede života nad smrti. Isto onako kako je Picasso bio opsjednut tradicionalnim slikarstvom, možemo reći da slikar Ayoub želi reinterpretacijom remek-djela povijesti slikarstva potvrditi važnost ovog trenutka.”

Za Ayoubovo stvaralaštvo, Vesna Delić Gozze, kustosica izložbe je zapisala: “Likovno stvaranje Eliasa Ayouba ponajprije je u službi figuracije kao kod njegova izravnoga stilskog prethodnika Marca Chagalla. Ayoubov kolorizam užarenog pigmenta stvara duhovno ozračje i u svjetovnoj motivici.  Sirijski slikar sa prebivalištem u Rusiji nosi živo sjećanje svoje prošlosti. Slikarstvo ovoga rođenoga Damaščanina pokazuje množinu nasljeđa protkanog legendama i religijskom ikonografijom, kojom su bajkovitost i snolikost  sastavni dijelovi.”

Biografija:
Elias Ayoub rođen je 1986. u Damasku, Sirija. Godine 2009. diplomirao je na Fakultetu likovnih umjetnosti, Damask. Radio je (2012. – 2013.) kao predavač na Fakultetu likovnih umjetnosti u Damasku, a od 2014. Elias Ayoub radi magisterij u Kursk State University (Rusija). Ayoubove slike su u vlasništvu državnih muzeja u Rusiji, Siriji i privatnim zbirkama u Siriji, Libanonu, Rusiji, Egipatu, Kataru, Bahreinu, Francuskoj i Danskoj. 



 

Izložba SLIKARI DOŠLJACI 1938.-1945.

Iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik

16.12.2016. - 29.1.2017.

Kustosica izložba: dr.sc. Rozana Vojvoda



Hans Gassebner, Pejzaž s tri kuće (Zaton), 1942. g., akvarel, papir, 37 x 50 cm, inv. br. UGD-1081


Hans Gassebner, Pejzaž s čempresima, 1941. g., akvarel, papir, 30 x 44,5 cm, inv. br. UGD-1092

Izložba “Slikari došljaci 1938.-1945.” otvorit će se u petak, 16. prosinca u 18 sati u Galeriji Dulčić Masle Pulitika. Izložba predstavlja izbor od od četrdesetak crteža, akvarela, pastela i ulja na platnu datiranih u rasponu od 1938.-1945. godine, koji se čuvaju u fundusu Umjetničke galerije Dubrovnik. 


Willy Hempel, Masline, tempera, papir, 36,5 x 50 cm, inv. br. UGD-1094

Većina djela došla je u Umjetničku galeriju Dubrovnik kao dio zbirke Zaloni, ostavštine Artura Zalonija, koju je djelomično otkupila Umjetnička galerija Dubrovnik 1979. godine. Predstavljeni autori Hans Gassebner (1902.-1966.), Franz Schaffgotsch (1902.-1942.), Carl Johann Rabus (1898.– 1983.), Willy Hempel (1905.-1985.), Walter Hoefner (1903.-1968.) i František Besperato (1900.-1963.) su od ranih tridesetih do sredine četrdesetih godina dvadesetog stoljeća boravili na dubrovačkom području i šire. U većini slučajeva su emigrirali pred nacističkom opasnošću, a od strane njemačkog nacističkog režima svrstani su u kategoriju „degenerativne / izopačene“ umjetnosti koja je zapravo označavala modernu / avangardnu umjetnost sa svim svojim pravcima.


Walter Höfner, Muškarac i žena, 1941. g., pastel, papir, 34,9 x 45,7 cm, inv. br. UGD-1099


Walter Höfner, Za stolom, 1937. g., tempera, papir, 47,6 x 63 cm, inv. br. UGD-1178

Izložba je prvi korak u revalorizaciji ostavštine manje poznatih stranih umjetnika koji su boravili na dubrovačkom području u smislu daljnjeg istraživanja njihovog opusa, istraživanja interakcije s domaćim umjetnicima, te detektiranje boravka onih umjetnika koji se do sada nisu spominjali u stručnoj literaturi.


Franz Schaffgotch, U Aleksandrijskoj luci, 1939. g., tempera, papir, 21 x 34 cm, inv. br. UGD-1220


Franz Schaffgotch, Haifa, 1939. g., tempera, papir, 21 x 34 cm, inv. br. UGD-1221

U zbirci Umjetničke galerije Dubrovnik čuva se šezdesetak djela međunarodnih autora koji su od ranih tridesetih do sredine četrdesetih godina dvadesetog stoljeća boravili na dubrovačkom području i šire. Riječ je mahom o akademskim slikarima raznih nacionalnosti - Nijemcima, Austrijancima, Česima i Poljacima, čiji su razlozi za boravak na spomenutim prostorima različiti, ali se najčešće može govoriti o emigraciji pred nacističkom opasnošću. Većina djela došla je u Umjetničku galeriju Dubrovnik kao dio zbirke Zaloni, ostavštine Artura Zalonija, koju je djelomično otkupila Umjetnička galerija Dubrovnik 1979. godine.

Ovom prilikom prvi puta se prikazuje izbor od četrdesetak djela manje poznatih stranih autora datiranih u rasponu od 1938.-1945. godine, koji uključuje radove Hansa Gassebnera
Franza Schaffgotscha, Carla Johanna Rabusa, Willyja Hempela, Waltera Hoefnera i Františeka Besperata. Gotovo svi ovi umjetnici svrstani su od strane njemačkog nacističkog režima u kategoriju „degenerativne / izopačene“ umjetnosti koja je zapravo označavala modernu / avangardnu umjetnost sa svim svojim pravcima (ekspresionizam, kubizam, nadrealizam..).


BIOGRAFIJE:

Walter Hoefner (1903.-1968.), student klase Karla Hofera na berlinskoj Akademiji likovnih umjetnosti, oko 1934. je napustio Njemačku da bi utočište našao na Korčuli. Izlagao je 1938. godine na „Izložbi njemačke umjetnosti dvadesetog stoljeća“, čiji je prihod  bio namijenjen slikarima emigrantima, te je u to vrijeme najvjerojatnije posjetio Veliku Britaniju. Ponovno se vraća na Korčulu gdje je preživljavao od slikanja i fizičkog rada i gdje je ostao barem do 1944. godine, sudeći po dataciji crteža. Izgleda da je davao i neformalne poduke, jer je poznat podatak da je od 1938.-1939. godine podučavao češkog slikara Josefa Istlera. (1919. – 2000.). Većina Hoefnerovih radova koji se čuvaju u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik crteži su tušem, pasteli i akvareli rađeni na nekvalitetnom papiru koji signalizira loše materijalne uvjete u kojima je radio. U pejzažima i vedutama rađenim akvarelom ili pastelom pokazuje izuzetnu crtačku finoću i prijemčljivost za svjetlosne efekte, dok skice pojedinih muškaraca u kavanama ili grupne kompozicije (primjerice Za stolom iz 1937. godine) pokazuju njegov ekspresionistički habitus u iskrzanom, valovitom crtežu i uznemirujućem naboju prizora.


Grof Franz Schaffgotsch (1902.-1942.) je austrijski slikar i grafičar, te ilustrator knjiga, koji je zajedno sa suprugom emigrirao 1938. godine prvo na Rab, a potom u Zagreb i čiji je život na dubrovačkom području najbolje dokumentiran zahvaljujući dragocjenim memoarima njegove žene Hedwige Schaffgotsch (Putovima sudbine,Zagreb: Hrvatsko-austrijsko društvo, 2009.)

U Dubrovnik stižu 5.6. 1939. godine, gdje se ubrzo nastanjuju na otoku Šipanu i tamo ostaju sve do 1942. godine i hapšenja od strane tadašnje vlasti. Franz Schaffgotsch umire u  Dubrovniku 21.12. 1942. godine  te je pokopan u grobnici obitelji Wregg na lapadskom groblju Sv. Mihajla.

Na izložbi je predstavljen serijom tempera i tuševa s egzotičnog putovanja na relaciji
Pirej-Atena-Aleksandrija-Haifa-Dubrovnik, koje je radio za brodsku kompaniju u zamjenu za troškove putovanja te koje je dovršavao u Dubrovniku. Dopadljivi radovi s izraženom ilustrativnom komponentom ne pokazuju ni u naznakama ekspresionistički senzibilitet karakterističan za njegove rane radove. Svojom pročišćenom jednostavnošću u kadriranju i lucidnim odabirom boja te gotovo stripovskim senzibilitetom (osobito u crtežima tušem) odmiču se od bilo kakve naznake kiča u koji bi se odabirom teme / zadatka moglo zapasti. Zanimljivost je da je crno-bijele crteže Schaffgotsch radio s crnilom od sipe u peru, a zbog prelaženja vlažnim prstom po još mokroj tinti, supruga je te crteže nazivala radovima “u pljuvačkoj tehnici”.


Hans Gassebner (1902.-1966.) je je oko 1933. godine emigrirao iz Njemačke, a 1936. se preselio u Zaton Mali kraj Dubrovnika gdje ostaje negdje do 1945./1946. godine kada se vraća u Njemačku u blizinu Stuttgarta, te sljedeće godine seli u Ulm. Muzej u Ulmu mu izdaje monografiju te je zapravo njegovo stvaralaštvo najbolje dokumentirano od autora prisutnih na izložbi. Na izložbi je predstavljen pejzažima i prikazima životinja i upravo se u srazu tih, naizgled pastoralnih motiva i ekspresionističkog slikarskog oblikovanja silovitim potezima kistom i gustim nanosima boja u reduciranoj skali stvara dojam neke neobične napetosti. Pejzaži nemaju niti natruhe arkadijske komponente, već je cijeli konstruirani slikarski prostor uzbiban, uznemiren. Ovce na pašnjacima djeluju izgladnjelo i otužno, a prizori sa seljankama umjesto idiličnog suživota s prirodom odašilju neku čudnu agoniju vidljivu u govoru tijela i grimasama lica.

 

Carl Johann Rabus (1898.-1983.), ekspresionistički slikar i ilustrator knjiga i časopisa, studirao je na minhenskoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Angela Janka. Njegov boravak u Dubrovniku još treba dodatno istražiti, ali s obzirom na motiv broda u gradskom portu kojim se predstavlja na izložbi i činjenicu da su svi autori iz zbirke Zaloni uistinu boravili na dubrovačkom području, postoje dobre pretpostavke za to.

 

Willy Hempel (1905.-1985.) je studirao od 1927.-1929. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Königsbergu, a potom preselio u Berlin gdje je radio kao slobodni umjetnik, emigrirao je oko 1933. godine, ali ostaje za istražiti kada je točno došao u Dubrovnik i koliko je ostao. Poznato je da je 1949. godine zajedno s umjetnicima Willijem Baumeisterom i Rolfom Cavaelom bio suosnivač grupe «Zen 49», koja je pokrenuta u Münchhenu u Galeriji Otto Stangl. Na izložbi je predstavljen s crtežom i dva pejzaža, a jedan od njih «Masline» u svom razlaganju i umnažanju biljnih formi anticipira Hempelov kasniji postkubistički izraz.


František Besperato (?1896.-1963.) (Francesco Pablo de Besperato i Francesco Paulo de Besperato su varijante imena koje umjetnik koristi) je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti U Pragu (gdje mu je jedno vrijeme profesor bio i Vlaho Bukovac), te na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu.

Napustio je Čehoslovačku 1928. godine, te je došao u Zagreb, potom u Split, na Rab i Hvar i negdje oko 1929. godine u Dubrovnik. U Dubrovniku se bavio restauracijom, a dobijao je i narudžbe. Iz dubrovačkog kulturnog kruga, družio se s Kostom Strajnićem, Markom Muratom, raznim dubrovačkim slikarima, a osobito sa slikarom Gabrom Rajčevićem, koji ga je u dva navrata portretirao.

 



IVAN PICELJ 1951.-2011.

10.11. - 11.12.2016. 

Ivan Picelj, Cy-Blu, 1971., vlasništvo: Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka

Izložba naziva Ivan Picelj 1951.-2011., poznatog hrvatskog umjetnika Ivana Picelja bit će otvorena u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Atelijeru Pulitika u četvrtak, 10. studenoga u 19 sati. Izložba je nastala u suradnji sa Muzejem – Museo Lapidarium u Noivigradu i Narodnim muzejem Crne Gore na Cetinju.

                                                                           Ivan Picelj, Cyclophoria 5, 1971., sitotisak, privatno vlasništvo

Kustosica izložbe, Jerica Ziherl, za Piceljev rad je u izložbenom katalogu između ostaloga zapisala: “Objektivnost rada, pristajanje na mjesto sudionika u operativnim grupama ili pokretima, čuvajući pritom mjeru vlastite slobode, identiteta, izbora i odluka, one su vrijednosti koje su činile Ivana Picelja toliko različitim i posebnim od drugih istodobnih ili prethodnih umjetničkih osobnosti.”


Za Piceljevo stvaralaštvo, Brane Kovič, autor teksta u katalogu je zapisao: “Tipološki model koji je uskoro postao nedvosmisleni distinktivni znak Piceljeva polivalentnog stvaralaštva, svoju je uvjerljivu potvrdu doživio umjetnikovim prijelazom na istraživanje programiranih varijacija i modifikacija elementarnih geometrijskih formi. Između prvih manifestacija te autorske odluke svakako je grafička mapa Oeuvre programmée No. 1 u nakladi pariške galerije Denise René 1966. godine, a može se smatrati početkom tematskoga niza koji se tijekom sljedećih godina i desetljeća ostvarivao u novim edicijama, pažljivo promišljenim i vrhunski izvedenim mapama u sitotisku od kojih je svaka dovršena cjelina, a ujedno je svaki list savršeni likovni organizam.”

                                                                Površina dLN7, 2005.; metal, boja; privatno vlasništvo

Biografija:
Ivan Picelj (Okučani, 1924. – Zagreb, 2011.) jedan je od najuglednijih hrvatskih umjetnika međunarodne reputacije koji je svoj likovni izričaj uspješno ostvarivao u različitim medijima. Njegov se svjetonazor izražavao specifičnom i osobnom egzaktnom imaginacijom dosljedno očitovanom u brojnim područjima i disciplinama – u slikarstvu, objektima, reljefima, grafici, oblikovanju, tipografiji i crtežima. Bio je pionirom geometrijske apstrakcije na kulturnim prostorima tadašnje Jugoslavije, a posebno je istaknut njegov doprinos na području grafičkog oblikovanja i razvoju vizualne kulture. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu između 1943. i 1946., kada napušta studij i počinje stvarati kao samostalan umjetnik. Još tijekom studija osnovao je s Aleksandrom Srnecom i Ivanom Kalinom grupu IPIKAS, a umjetničko djelovanje započinje od 1948., kada u suradnji s Vjenceslavom Richterom i Aleksandrom Srnecom, kasnije i sa Zvonimirom Radićem, radi na postavu umjetničkih, didaktičkih i gospodarskih izložbi te sudjeluje u projektiranju i realizaciji jugoslavenskih izložbenih paviljona za svjetske sajmove u Stockholmu, Beču, Hannoveru, Torinu, Chicagu i Parizu. Godine 1951. sa slikarima i arhitektima osniva grupu EXAT 51 (Eksperimentalni atelje 51). Od 1954., osnivanjem Gradske galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu (danas Muzej suvremene umjetnosti), započinje dugogodišnja suradnja te institucije s Piceljom. Godine 1955. sudjeluje u organizaciji prve izložbe industrijskog dizajna u Zagrebu, a godinu dana poslije bio je i jedan od osnivača Studija za industrijsko oblikovanje (SIO). Tijekom tih desetljeća Ivan Picelj oblikovao je brojne publikacije, kao što su knjige u nakladi Grafičkog zavoda Hrvatske, Matice hrvatske i nakladničke kuće Znanje. Oblikovao je i niz plakata uglavnom za muzejske i glazbene institucije u Zagrebu. Isto je tako oblikovao logotipove i znakove te je grafički uređivao revije, časopise i prospekte – ukratko, zaslužan je za pionirsku ulogu promicanja nove estetike oblikovanja u Hrvatskoj. Picelj 1960-ih godina usvaja suvremenu grafičku tehniku svilotiska i jedan je od najistaknutijih članova unutar tzv. zagrebačke škole serigrafije. Autor je brojnih grafičkih mapa. Također početkom 1960-ih, uz Almira Mavigniera i Božu Becka, bio je jedan od glavnih utemeljitelja pokreta Novih tendencija – niza međunarodnih izložbi konstruktivne i kinetičke umjetnosti u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti (1961.–1973.). Svojim slikarskim, grafičkim i grafičko-tipografskim segmentima dizajnerskoga opusa Picelj je na mlađe generacije hrvatskih umjetnika prenio postulate neokonstruktivizma, estetike Bauhausa, minimalizma i konceptualnih istraživanja. Povodom umjetnikova šezdesetogodišnjega djelovanja na hrvatskoj i inozemnoj likovnoj sceni Hrvatska pošta 2006. izdaje marku s njegovim ranim radom Kompozicija Tyma 3 iz 1959./1960. U popratnom tekstu navode da je Ivan Picelj jedan od najvećih boraca za dostojanstvo i inventivnost geometrijske apstrakcije na europskim prostorima. Izlagao je u brojnim međunarodno priznatim izložbenim institucijama u zemlji i svijetu.

 



EUGEN KRSTULOVIĆ (1912. – 1976.)
akvareli, ulja

14.10.-6.11.2016.

Izložba Eugena Krstulovića (1912.-1976.), splitskog, ali prvenstveno dubrovačkog slikara, otvorit će se u petak, 14. listopada u 19 sati u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Atelijeru Pulitika. 

Na izložbi koja revalorizira stvaralaštvo ovog nepravedno zapostavljenog umjetnika bit će izloženi akvareli i ulja, uglavnom u vlasništvu obitelji Krstulović iz Dubrovnika, te nekoliko radova iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik. Autor izložbe je renomirani povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže, koji je u predgovoru kataloga, između ostalog zapisao ove retke: “Po vremenu svoga dolaska u Dubrovnik (u ljeto 1949. godine), Krstulović bi pripadao trećem naraštaju slikara (premda stariji od Dulčića, Masle i Pulitike) kojima je snažni kolorizam bitno nagnuće. Međutim, i to je osobito zanimljivo, njegova se posebnost u najvažnijem segmentu opusa upravo na planu te srodnosti i zajedničkih karakteristika – zavičajna motivika, likovna morfologija, kromatska eksplozivnost - jasno izdvaja. Izdvaja se po lapidarnosti izraza koji je dosegao stenografsku lakoću i pregnantnost, po prednosti koju je davao tehnici akvarela (možda i ne po svojoj želji jer ga je bolest primorala na takvu odluku), napokon i po osobitoj životnoj radosti koja prevladava iz cjeline opusa.” 

BIOGRAFIJA
Eugen Krstulović je rođen u Splitu 6. prosinca 1912. godine. U rodnome je gradu stekao prve poduke iz slikarstva i kiparstva na Srednjoj tehničkoj školi kao đak Emanuela Vidovića i Svitoslava Mihaela Peruzzija. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti student je slikarstva 1930. – 1934. (diplomira u klasi profesora Ljube Babića), ali i kiparstva 1934. – 1938. (studij završava kod profesora Frana Kršinića). Nakon odsluženja vojnog roka radi kao nastavnik crtanja u Korenici 1940./41. i Krku 1941/42. U Drugome svjetskom ratu priključuje se Narodno-oslobodilačkom pokretu, biva zatvaran te interniran u Italiju. Po završetku rata prvo radi u Imotskom 1946./49., potom dolazi u Dubrovnik gdje se zapošljava na Učiteljskoj školi kao likovni pedagog. Umirovljen je 1950. U gradu njegova adoptiranog zavičaja, u kojem je između umjetnika i nove sredine izrasla čvrsta, kako se običava reći, antejska uzajamna sveza, ostao je do kraja života; preminuo je 18. siječnja 1976. godine. Tijekom života samostalne izložbe održao je u Zagrebu 1953., u Tuzli 1959., u Mostaru 1961. te u Dubrovniku 1956. (s A. Maslom i Đ. Pulitikom), 1960., 1962. (s M. Novakom), 1965.; sudionik je na petnaestak skupnih izložaba za života te posmrtno na izložbi „100 godina moderne umjetnosti u Dubrovniku“, održanoj u Dubrovniku 1978.



 

STEFAN BRACO BRAVAČIĆ
RETROSPEKTIVA

24.8. - 9.10.2016.

Izložba naziva Retrospektiva, svestranog umjetnika Stefana Braca Bravačića bit će otvorena u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Atelijeru Pulitika u srijedu, 24. kolovoza u 21 sat, a posjetitelji otvaranja će osim razgledanja umjetničkih djela imati priliku i poslušati Bravačićeve skladbe u izvedbi pijanista Alberta Frke. 

Izložba je nastala uz pomoć nasljednica, Milice i Maje Bravačić, a predstavit će se raznolik opus ovog zanimljivog kreativca, koji se uz arhitekturu bavio i slikarstvom, grafikom, brodogradnjom, yacht-dizajnom, pa čak i glazbom što je bilo okrunjeno nastupom na Dori. 

Vesna Delić Gozze, kustosica izložbe, za Bravačića je u izložbenom katalogu između ostaloga zapisala: „Stefan Braco Bravačić ponajprije je svojim radom nimalo pasatistički esteta, a to podrazumijeva njegovu stalnu aktivnost određivanja i odmjeranja osobitosti lijepoga i umjetničkog. U svemu što stvara, a izražavao se u različitim tehnikama, Bravačić je težio jedinstvu opažaja, bilo da se radilo o glazbenoj temi ili slikarskoj kompoziciji. Arhitekta koji je strukturiranom preciznošću izražao slikarske motive jasnih kolorističkih polja i linijom čvrsto određenih kompozicija, odabranim motivima prilazio je rijetkom, nepomućenom radošću koja je emanirala zalihovnost iz neposrednosti doživljaja.” 

Autorica teksta u katalogu, Milica Bravačić, ovako je opisala umjetnikov rad: „Autorov likovni postupak  plod je predanih studija objektivne stvarnosti, čemu je pogodovao inženjerski duh školovanog arhitekta i graditelja. Geometrizacija i svedenost ploha ukazuju na potrebu za uočavanjem bitnih strukturalnih odrednica života, njihova razigranost ili mnogosložnost upućuje na kompleksnost životnih  situacija, dok se presjeci dobiveni suprotstavljanjem  površina razrješavaju kroz jasno izvedenu geometriziranu panoramu.  Projicirana u promatračevom duhu, tako postavljena likovna panorama nudi smisao i razlog postojanja svakom pojedinom detalju u polju veće, dekorativne cjeline.“

Jagoda Buić, autorica teksta u katalogu, Bravačića je opisala kao: „Ako se za nekog može reći da je Uomo  Universale, onda je to bio Braco Bravačić. Nezavisno od toga što je posjedovao sva znanja, radoznalost, svestranost, kulturu, talente, radinost Renesansnog  čovjeka koji je letio i mogao sve – on je stvorio svoj vlastiti svijet, kojem je ostao vjeran do kraja.“

Biografija:
Stefan Braco Bravačić , Dubrovnik 1926. - 2013.
Nakon osnovne i srednje škole u Dubrovniku, studira crtanje i akvarel kod profesora Samojlova i Strale te diplomira 1954. na Arhitektonskom fakultetu Tehničke velike škole u Beogradu kod profesora Nikole Dobrovića. Nakon uspješnog bavljenja urbanističkim rješenjima s grupom mladih kolega s fakulteta, s kojima osvaja nagrade na natječajima, odlazi za Sarajevo gdje radi kao arhitekt, dizajner namještaja, oprema knjige, izložbe, poslovne prostore. 1959. se vraća u Dubrovnik s obitelji gdje radi kao projektant u Arhitektu, a potom kao slobodni umjetnik i član ULUPUHA-a dizajnira kataloge, prospekte, plakate i bavi se kontinuirano slikarstvom, arhitekturom, brodogradnjom, komponiranjem glazbe. Svoj stvaralački i inovatorski duh posvećuje tih godina grafici, kada sam tiska svoje radove kroz tehniku linoreza, a potom i sitotiskom. Prvu samostalnu izložbu imao je 1964. a onda izlaze na grupnim izložbama. Član HDLU-a postaje 1971. godine. Intenzivno se bavi urbanizmom, arhitekturom, slikarstvom, a od 1981. do 1985. studira dopisnu školu za yacht design u Stanfordu U.S.A. te diplomira i stjece zvanje Yacht Architect. Druga samostalna izložba 2002. u galeriji Stradun u Dubrovniku predstavlja radove u tehnici tempere, a zatim slijede i samostalne izložbe u istoj galeriji 2006. kada izlaze slike u akrilik jarkim bojama i 2009. kada izlaze nove radove nastale u tehnici kolaža. U privatnom vlasništvu , u Europi i Americi nalaze se grafike, ulja i druge slike nastale tijekom dugog i plodnog umjetničkog vijeka ovog autora.
2010. sudjeluje kao kompozitor i izvođač na hrvatskom izboru za pjesmu Europe plasiravši se u samo finale sa svojom kompozicijom Trio tulipan.

 


 

PRIJATELJI

3. kolovoza - 21. kolovoza

Autor izložbe, Andrija Seifried u izložbenom katalogu ovako je između ostaloga opisao izložbu: „Ova izložba u Galeriji Dulčić-Masle-Pulitika otkriva jednog potpuno novog Pietra koji je ostao dosljedan onom svom stvaralačkom elanu kojeg je tijekom godina studija na ALU u Zagrebu razvio i dogradio gotovo do savršenstva. Teško i zahtjevno je uhvatiti se u koštac sa slikanjem portreta kod kojih moraju postojati kompozicijske harmonije u izuzetnom stvaralačkom naboju. Nerijetko ti portreti postaju ogledalom duše... Upravo u ovim portretima Pietro Boban unosi boju koja je u njegovom portretiranju izuzetno bitna, ustvari, ta boja “oblači” njegove portrete u putene, gotovo fetišističke odbljeske realnosti.“

Biografija:
Pietro Boban rođen je 7. travnja 1991. godine u Dubrovniku. Od malih nogu pokazuje interes za umjetnost te upisuje Umjetničku školu Luke Sorkočevića Dubrovnik, smjer slikarski dizajner. Prve poduke dobiva od akademskih slikara Lukše Peka i Josipa Trostmanna. Izlaže na više skupnih izložbi tijekom srednjoškolskog obrazovanja. Sudjeluje na skupnoj izložbi „Orlandovi europski putovi“ u istoimenom projektu Europskog doma Dubrovnik. Zastupa svoju školu na 11. državnom natjecanju – izložbi učenika srednjih škola koji se obrazuju u području likovnih i primijenjenih umjetnosti i dizajna.
Prvu samostalnu izložbu „Aktovi“, koju organizira poznati dubrovački kolekcionar i likovnjak Andrija Seifried, ima u Dubrovniku 2010. godine. Od tada, Boban ostaje odan istraživanju ljudskog tijela kroz aktove.
2010. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti (ALU) Sveučilište u Zagrebu – smjer slikarstvo.
Za vrijeme studija uz slikarstvo intezivno se bavi scenografijom i scenskim slikanjem pod mentorstvom prof. art. Zlatka Klauzarića-Atača. Scenografsko obrazovanje nastavlja pod mentorstvom docentice Tanje Lacko.
Tijekom studija radi na brojnim projektima i izlaže na skupnim izložbama te je jedan od organizatora studentske umjetničke inicijative „ArtiParti“. Izvođač je ili suizvođač - asistent na brojnim scenografskim riješenjima i projektima.
Dobitnik je Posebne Rektorove nagrade 2014. za koordinatora scenografije i scenskog slikanja u zajedničkom projektu umjetničkih akademija za operu Orfej i Euridika C. W. Gluck-a te Posebne Rektorove nagrade 2015. za likovno rješenje projekta “147 sekundi za Keniju”. Kao scenograf dio je tima u projektu FRKA, koji je nagrađen Rektorovom nagradom 2015. godine.

 



VLADO MARTEK
SJETI SE ŽIVOTA
24.6. - 31.7.2016.

u suradnji sa Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu

Mikica Maštrović, autorica teksta u katalogu mapu je ovako opisala: „Grafička mapa Sjeti se života: hommage Borisu Demuru autora Vlade Marteka sjećanje je na prijatelja, umjetnika i umjetnost koja im je obojici bila bitna. Tako je grafičkom mapom ispričana priča o životu i prijateljstvu te umjetnosti o kojoj su obojica slično razmišljala.”

Vesna Delić Gozze, autorica teksta u katalogu, za Marteka je zapisala: „Autor čiji je vizualni opus obilježen aktivizmom referiranja na “stanje društvene svijesti” i od sredine sedamdesetih godina kao član zagrebačke Grupe šestorice, Martek stvara djela obilježena refleksivnošću i kritikom koja svojom pozitivnom usmjerenošću dokazuje autora kao prosvjećenoga humanista, kojemu je strano svako samoproduciranje i trivijalno afektiranje.”

 

Biografije

Pjesnik, konceptualni umjetnik, slikar i esejist Vlado Martek rođen je 1951. godine u Zagrebu. Godine 1976. diplomirao je književnost i filozofiju na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U početku se bavio vizualnom i konkretnom poezijom, imenovanom predpoezija, a od sredine sedamdesetih konceptualizmom, akcionizmom s Grupom šestorice autora, umjetničkim knjigama te out printom (22 samizdata, letci, plakati, razglednice). Od početka osamdesetih bavi se slikarstvom, kiparstvom, grafikom, land artom. Piše tekstove o poeziji te tekstove i kritike o likovnim praksama. U zadnje vrijeme vraća se projektima u duhu konceptualizma. Objavio je petnaest knjiga – od zbiraka poezije, zbiraka tekstova i insceniranih fotografija – do knjige eseja o suvremenoj umjetnosti, šest grafičkih mapa te dva suautorska izdanja grafičkih mapa. Godine 2002. objavljena je monografija Martek – fatalne figure umjetnika, autora Miška Šuvakovića. Godine 2008. održana je retrospektivna izložba u Modernoj galeriji u Zagrebu. Samostalno je izlagao u Pragu, Berlinu, Parizu i dr. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu i Rovinju.

Djela mu se nalaze u muzejima, i to u bečkome Muzeju moderne umjetnosti – MUMOK (Museum moderner Kunst Stiftung Ludwig Wien), njujorškome Muzeju suvremene umjetnosti (The Museum of Modern Art – MoMA), krakovskome Muzeju suvremene umjetnosti (Muzeum Sztuki Współczesnej w Krakowie – MOCAK), atenskome Nacionalnom muzeju suvremene umjetnosti (National Museum of Contemporary Art – EMST), Muzeju suvremene umjetnosti (Carré d´art – Musée d´art contemporain) u francuskome gradu Nimesu, pariškome Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (Centre Pompidou – Musée national d'art moderne), zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti i dr.

Slikar, konceptualni i multimedijalni umjetnik Boris Demur (Zagreb, 1951. – 2014.) nakon završene gimnazije 1970. upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je diplomirao slikarstvo 1975. godine u klasi prof. Raoula Goldonija. Iste je godine upisao četvrtu godinu grafike kod Alberta Kinerta, koju je diplomirao 1977. godine.
Kao slikar, konceptualni i multimedijalni umjetnik, performer i teoretičar izlagao je na devedeset samostalnih te sudjelovao na više od dvjesto skupnih izložaba i autorskih koncepcija. Od 2001. do 2007. godine njegove su aktivnosti uglavnom bile vezane uz utemeljivanje i djelovanje Grupe 3/6 (Demur, Jerman, Martek). Mnogima je ostao u sjećanju po posljednjoj velikoj izložbi u Umjetničkome paviljonu u Zagrebu, koja je održana od 15. prosinca 2013. do 5. siječnja 2014. godine pod nazivom Boris Demur: spiralno putovanje.

Spiralno slikanje je spiralni prirodni događaj, jednostavan i istinit. Motiv spirale je u stvari prirodni proces, ali taj proces je postao metodom mog slikarstva…
Kroz svoju umjetnost nastojim osloboditi zapretenost kozmičkog bića u sebi. U tome vidim razlog umjetnosti, osjećajući i doživljavajući slikarstvo kao molitvu.

Boris Demur

 


 

TANJA DEMAN
PRIČE O PROSTORU
5.5. – 19.6. 2016.
Kustosica izložbe: dr.sc. Rozana Vojvoda


Museum Library

Izložba Tanje Deman «Priče o prostoru», u organizaciji Umjetničke galerije Dubrovnik, otvorena je u četvrtak, 5. svibnja u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Atelijeru Pulitika.

Tanja Deman, koja se u svom radu bavi istraživanjem kolektivne psihologije i prostora, predstavit će fotokolaže iz serija Hramovi kulture (2014.) i Kolektivni narativi (2013.), te video rad Prebivalište praznine (2011.) koji problematiziraju strukture i područja artificijelnog i izgrađenog u odnosu na prirodu.


Arena

Serija Kolektivni narativi (2013.) bavi se različitim načinima  masovnog gledanja koji u sebi sadrži i ritualni moment (sportski i scenski spektakli) i njihovim arhitektonskim okruženjem u koje umjetnica uključuje element prirode. Hramovi kulture (2014.) tematiziraju različite javne institucije poput muzeja, knjižnica i galerija na način da ih se dekontekstualiziraju i stvara inačica njihova identiteta s određenim ironijskim predznakom.

Ubacivanjem prirodnog elementa u prostore rezervirane i određene za neku ljudsku aktivnost, Tanja Deman stvara pomaknute hibridne svjetove u kojima se stapaju dva različita konteksta; prostor kolektivnog čina gledanja koji podrazumijeva urbano nasljeđe i kontemplacija prirode koja podrazumijeva osamu.


Garden of Delight

Biografija:

Tanja Deman radi u mediju fotografije, fotokolaža, videa i instalacija u javnom prostoru. Rođena je u Splitu u Hrvatskoj. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovala je na rezidencijalnom boravku u Nirox Fondation u Johannesburgu, KulturKontakt Austria u Beču, Atelierhaus Salzamt u Linzu, Kunstlerhaus Saarbrucken i Oberfalzer Kunstlerhaus Schwandorf u Njemačkoj i na studijskom boravku na Indiana University of Pennsylvania u SAD-u. Njezini radovi su izloženi na velikom broju izložbi, između ostalog u Muzeju suvremene ujmetnosti, Zagreb / Kunstmuseum Bonn / Museo Revoltella, Trst / Museum of African Design, Johannesburg / Danubiana Meulensteen Art Museum, Bratislava / The Central House of Artists, Moskva (CHA) / MUNTREF Centro de Arte Contemporáneo, Buenos Aires / Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka /  Collegio Armeno, Venecija / Pavillon Carré de Baudouin, Pariz / TENT, Rotterdam / Unseen, Amsterdam / International Film Festival Rotterdam.  Te na brojnim video i filmskim festivalima, uključujući Videonale 14; Kassel Documentary Film and Video Festival; Videoex Zurich i Video Dumbo u Eyebeam, New York. U 2015. godini Tanja Deman je bila pozvana da ostvari fotografsku instalaciju u javnom prostoru pod nazivom 'Sommerfreuden' na Ringturm tornju na obali Dunava u centru grada Beča.

www.tanja-deman.com


Orchard

 



PLAKATI - SVJEDOCI MEŠTROVIĆEVA VREMENA

16.3. -1.5.2016.


Ivan Picelj, ATELJE MEŠTROVIĆ, 1963.

Izložba plakata iz dokumentacijskih fondova Muzeja Ivana Meštrovića nastalih od 1960-ih godina do danas, naziva Plakati – svjedoci Meštrovićeva vremena čije su autorice Lana Majdančić, kustosica Atelijera Meštrović u Zagrebu i Tončika Cukrov, kustosica Muzejskog dokumentacijskog centra, otvorena je u Galeriji Dulčić Masle Pulitika u srijedu, 16. ožujka. 


Ivan Picelj, IVAN MEŠTROVIĆ, 1983.

Izložba donosi najbolja dostignuća dizajnera i fotografa koji su od 60-ih godina prošlog stoljeća pa do danas, kroz medij plakata, informirali javnost o umjetnosti Ivana Meštrovića i događanjima koja su je promovirala. Izložba je premijerno održana u Fotoklubu Split, a dubrovačka publika imat će privilegiju vidjeti i nešto proširenu varijantu originalnog postava.


Libor Fára, IVAN MEŠTROVIČ - 1863 – 1962 (1970.)

Prema riječima autorica, muzejski plakati razvijaju svijest o umjetničkim, povijesnim, estetskim, društvenim i tehničkim elementima umjetničkog događaja. Oni posebno prednjače u visini kvalitete svoje likovnosti. Upravo izložba o plakatu, koja će i sama proizvesti svoj plakat, na jednom mjestu pokazuje vrijedna ostvarenja vrsnih dizajnera i fotografa usredotočenih na umjetnost Ivana Meštrovića, te ukazuje na još jednu ulogu plakata, a to da je on svjedok vremena. Među dizajnerima koji su na svojim plakatima prikazivali Meštrovićeva djela i oblikovali vizualne identitete kako pojedinih izložbi tako i same ustanove, svakako treba istaknuti Ivana Picelja i Borisa Ljubičića za Atelijer Meštrović, a za Galeriju Meštrović to su Žana Siminiati, Gorki Žuvela i Viktor Popović. Također su zastupljeni autori Jure Amižić, Libor Fára, Mitja Koman i Slavoljub Lacković.


Mitja Koman, MEŠTROVIĆ, (1974.)

Umjetnici zastupljeni na izložbi:

Jure Amižić, rođen 1943. godine u Splitu. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Ivana Šebalja.13 Bavi se slikarstvom, grafikom, scenografijom i tapiserijom. Autor je dizajna deplijana i plakata za samostalnu izložbu Ivana Meštrovića s naslovom Izbor radova iz Ateljea Meštrović, održanu od 22. listopada do 22. studenog 1977. u Spomen-domu boraca i omladine Jugoslavije Kumrovečke galerije u Kumrovcu. Ujedno je i autor postava te izložbe.


Libor Fára (1925. – 1988.), češki dizajner, oblikovao je katalog i plakat za samostalnu izložbu Ivana Meštrovića koja je od rujna do listopada 1970. godine održana u Ljetnoj palači Narodne galerije u Pragu. Diplomirao je arhitekturu i dizajn na praškoj Umjetničkoj akademiji. Radio je filmske plakate, naslovnice knjiga i ploča, scenografiju i kostimografiju za kazalište, a od 1958. do 1970. grafički je uređivao novine Kazalište te bio grafički urednik gotovo svih kazališnih novina u zemlji.


Mitja Koman (1935.– 2002.) završio je Grafičku školu u Ljubljani. Godinu dana nakon toga počinje raditi u Grafičkom zavodu Hrvatske u Zagrebu, gdje do 1985. godine kao grafičar uređuje i oprema monografije. Poslije radi u Hrvatskome leksikografskom zavodu. Bio je član Fotokluba Zagreb, ULUPUH-a i dugogodišnji suradnik Fotoslužbe Hrvatskoga državnog arhiva.


Slavoljub Lacković (1936. – 1991.), akademski slikar i grafičar, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1964. godine, a poslijediplomski studij grafike završio je u klasi prof. Marijana Detonija 1967. godine. Bio je nastavnik likovnog odgoja u Osnovnoj školi u Rovišću pokraj Bjelovara, a uz to se bavio grafičkim dizajnom. Od 1968. godine izlagao je na brojnim skupnim izložbama u Bjelovaru, Zagrebu, Splitu, Vukovaru i drugdje. Slavoljub Lacković likovni je suradnik na katalogu, plakatu i pozivnici samostalne izložbe Ivana Meštrovića koja je postavljena u Gradskome muzeju Bjelovar u prosincu 1978. godine.


Viktor Popović: Rođen 1972. godine u Splitu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kod profesora Josipa Jordana 1996. Asistent je na Umjetničkoj akademiji u Splitu. 17. Grafički je opremio monografiju Gorkog Žuvele : Izmisliti sebe 2009. godine. Samostalno surađuje s Muzejima Ivana Meštrovića od 2008. godine.


Gorki Žuvela, rođen u Našicama 1946. godine, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kod profesora Miljenka Stančića. Od 1955. godine predaje na Studiju likovne kulture Sveučilišta u Splitu. Od 1997. godine predaje Slikarstvo na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu.18 Grafičkim dizajnom bavi se od 1947. godine. Pripada prvoj generaciji nove umjetničke prakse (1966. – 1978.). Imao je tri samostalne izložaba u Salonu Galić (1982., 1983. i 2003.).


Boris Ljubičić, IVAN MEŠTROVIĆ (1883. - 1962.), HRVATSKI KIPAR (2003.)

 



BOGDAN BOGDANOVIĆ
UKLETI NEIMAR 

2.2. - 13.3.2016.

Izložba velikog arhitekta, skulptora i teoretičara kulture Bogdana Bogdanovića pod nazivom Ukleti neimar, nastala u suradnji sa Austrijskim kulturnim forumom i Hrvatsko-austrijskim društvom Dubrovnik, postavljena u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Atelijeru Pulitika otvorena je u Galeriji Dulčić Masle Pulitika u utorak, 2. veljače. Izložbu je otvorila direktorica Austrijskog kulturnog foruma, Susanne Ranetzky.


Izložba je nastala 2012. godine, na inicijativu Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu, te u suradnji Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu, Arhitektonskog centra u Beču i Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) iz Zagreba. Prva posthumna izložba velikog arhitekta, pisca, kipara, filozofa i profesora Bogdana Bogdanovića u Hrvatskoj održala se u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te u Puli u Društvu arhitekata Istre. U 2013. godini izložba je gostovala u Splitu, u Dioklecijanovim podrumima u organizaciji Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika Split. Izložba se sastoji od panela i multimedijalne instalacije, koju je oblikovao multimedijalni umjetnik Ivan Marušić Klif.

Biografija:
Bogdan Bogdanović svojim je djelom obilježio XX.stoljeće: arhitekt i kipar osebujnog izraza koji je svoje inspiracije tražio i nalazio u drevnim civilizacijama pa se njegovo djelo ne da podvesti pod uobičajene interpretativne ključeve socijalističkog modernizma (iako je svojim djelom pokazao da i taj jezik razumije i cijeni njegove prednosti) – svoja je djela izvodio s kalafatima i kamenorescima, pregaocima i zanatlijama; pisac koji nam je ostavio brojna djela u kojima opisuje svoje izvore i nadahnuća s naročitim naglaskom na studije arhitekture i njenog odnosa s okolišem i ljudima; neumoran pedagog: kada je ukinuta Nova škola na beogradskom fakultetu, organizirao je studentsku neformalnu školu u Malom Popoviću.
Bogdan Bogdanović njegovao je specifično poštovanje spram okoliša u vrijeme kada su znanosti o okolišu tek počele dokazivati svoju bit.‘BB je postavio svoje epohalno pitanje o razvoju grada i njegova okružja još u ranim 70im: da li je moguće da još uvijek imamo to jedno jedino ime – grad – za potpuno izdiferencirane entitete poput Tokija i drevne Smirne… Generirajući pejzaže kao aktere urbane civilizacije, Bogdanović nam je ostavljao ogromno transnacionalno nasljeđe širom tadašnjeg suverenog političkog entiteta, danas regije Jugoistočne Evrope. Nasljeđe koja evropska društva tek trebaju naučiti poznavati i cijeniti’ (iz teksta kataloga, autorica Sonja Leboš).