FACEBOOK            HR  |  EN

Arhiva · 2016

FRANCIS BACON

GRANICE UMA

22.12.2016. - 26.2.2017.

Francis Bacon, jedan od najistaknutijih umjetnika modernog i suvremenog europskog slikarstva, prvi je put velikom izložbom crteža pastelom, olovkom i kolažima biti predstavljen hrvatskoj javnosti u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, a svečano otvorenje ove jedinstvene izložbe iz zbirke Ravarino naziva Granice uma bilo je u četvrtak, 22. prosinca. Na otvaranju su posjetitelji, osim ove iznimne izložbe imali priliku pogledati i izvedbu monodrame Pope Head The Secret Life of Francis Bacon koju je napisao i izvodi engleski glumac Garry Roost. 

Rođen u Dublinu 1909., Francis Bacon je istaknuo sve nedosljednosti svoga vremena kroz svoje slike. Francis je imao težak odnos s ocem, ratnim veteranom i trenerom trkaćih konja koji nije mogao podnijeti slabost i homoseksualnost svoga sina. Otuđen od svoje obitelji zbog svoje različitosti, 1926. Bacon se preselio u London, počeo je čitati djela njemačkog filozofa Friedericha Nietzschea i postao dizajner interijera i namještaja. Postao je jedan od najcjenjenijih slikara 20. stoljeća: usmjerio je  svoje istraživanje o ljudskom stanju kao metaforu života, iskrivljujući slike stvarnosti u potrazi za istinom koja se krije iza vanjskog izgleda.

Francis Bacon je volio Italiju i njezinu tradiciju, a kada je otišao tamo, stvorio je mnoge radove koji su sada u Zbirci crteža Francisa Bacona doniranu Cristianu Lovatelliju Ravarinu u Bologni. Izložba će predstaviti život i djela Francisa Bacona, naglasivši važnost talijanske zbirke crteža i kolaža u kojem umjetnik izražava svoje ideje s intelektualnim poštenjem. Također, izložba će ponuditi posjetiteljima putovanje kroz umjetnikove misli i druge točke gledišta kako bi bolje razumjeli talijansku zbirku crteža podijeljenu u sekcije koje su povezane s  glavnim temama koje je opisao Francis Bacon u Papi, Portretima, Autoportretima i Raspeću.

Edward Lucie Smith, engleski pisac i likovni kritičar za umjetnika je u katalogu zapisao: „Jedna od stvari koja je znatno oblikovala  Baconovu slikarsku praksu je činjenica da je bio pod znatnim utjecajem fotografija. Divio se izdanjima viktorijanskih knjiga serija fotografija Edwarda Muybridgea tijela u fazama pokreta.“

Kustosica izložbe, Vesna Delić Gozze, za Bacona je između ostaloga zapisala: “Samosvojna slikarska topologija metafizike nastala iz Baconove ideje o brutalnosti činjenice i fantomskom prisustvu bliskom fotografskoj tehnici koju je taj slikar, često kao predložak, koristio u svome radu i pretvorio je u glavnu uzdanicu u kreiranju provokativnog svijeta slika i crteža, daleko je od stereotipa umirujućeg, tradicionalnog kodeksa estetiziranja.  Baconova slika je distopijska, a kad u njoj i ne vlada izrazita ontologija nasilja, ona je zastrašujuća iz gubitka iluzije o identitetu njegovih likova. Ipak, i na primjerima niza Baconovih crteža doza ironije je na tragu nadrealističkog automatizma stvaranja i pokazuje utješne proplamsaje ljudske želje za promjenom i mogućnosti pobjede Dobra kroz slikarevu labilnu ravnotežu difuznoga svijeta neprekidne mijene.”   

Kustosica izložbe, Giulia Zandonadi u katalogu je zapisala: „Izloženi radovi Francisa Bacona pričaju priču ne samo o velikom umjetniku, nego i o čovjeku: fragmentu privatnog života koje nudi preispitivanje znanstvenih postavki, naglašavajući činjenicu da ne postoji jednoznačan način tumačenja karijere umjetnika. Izlaže se Zbirka crteža Francisa Bacona doniranu Cristianu Lovatelliju Ravarinu nastalih između 1977. i 1992. godine, koji se sastoje od pastela, crteža i kolaža koje je Bacon darovao svom bliskom prijatelju iz Italije, kojega je upoznao u Rimu povodom prijema u Villi Medici održanoj u čast baruna Balthasara Klossowski de Rolea - umjetnika poznatog kao Balthus.“

Andrea Brunello, ravnatelj Kornice: „Svatko se tijekom života mora suočiti s preispitivanjima i poteškoćama, te izgraditi put koji ne mora uvijek odražavati idealnu zamisao koju je predvidio prije. Posebno volim izložbe "Francis Bacona. „Granice uma "samo zbog toga, budući da se bave ljudskim bićem u njegovoj univerzalnosti, u zajedničkom pokušaju pronalaženja smisla u vlastitom postojanju.“

 



Orenburg, čipkarska svjetska baština

17.12.2016. - 29.1.2017.

Izložba Orenburg, čipkarska svjetska baština otvorena je u Atelijeru Pulitika u subotu, 17. prosinca, a nastala je u suradnji Umjetničke galerije Dubrovnik i Umjetničkog muzeja Orenburg iz Rusije. Posjetitelji suosim jedinstvene prilike upoznavanja sa ovim dijelom ruskog kulturnog nasljeđa, najsjajnijim draguljem kulturne riznice Orenburga, u izvedbi Hrvatsko - ruskog društva  "Umjetnost bez granica" mogli poslušati i izvornu rusku glazbu.

Izložbenom djelatnošću i promicanjem umjetnosti stepskih predilja aktivno se bavi Umjetnički muzej Orenburg, koji posjeduje za Rusiju jedinstvenu kolekciju orenburških marama od pahuljaste vune. Samo proteklih godina (2010. – 2016.) s izložbom su se upoznali posjetioci iz Švicarske, Danske, Španjolske, Njemačke, Malte, Češke, Italije, Engleske, Norveške i Nepala.

Postojanje već 200 godina poznate Orenburške marame od pahuljaste vune dokazuje da je navedeni umjetnički rad toliko prirodan za Orenburg koliko i šivanje od jelenjeg krzna za Sjever ili keramika za srednju Aziju. Marama se pojavila u kozačkim naseljima, među ruskim  doseljenicima, te kao djelo kolektivnog narodnog stvaralaštva priča priču o povijesnom okruženju, socijalno-ekonomskim i trgovačkim odnosima, jedinstvenim prirodnim bogatstvima te lokalnom načinu života. 

U današnje vrijeme, kao i prije mnogo godina, predilje predu marame po sjećanju. Njima nisu potrebni crteži ili unaprijed napravljene sheme. Osnove tkanja ažurnih marama poznate su im  u tančine. Izrada marama, na taj način postaje umjetničkim procesom, u kojem se na osnovi  varijacija tradicionalnih vezenih elemenata svaki put rađa unikatan i jedinstven rad. U procesu izrade marama upotrebljavaju se klasične metode poznate u cijelom svijetu – crtež ažurnog tkanja stvara se uz pomoć pravog boda i jednostavnih navoja. Kroz stoljeća su se orenburški uzorci rađali i usavršavali. Danas postoji prepoznatljiv i jedinstven sistem motiva i uzoraka. On i objedinjuje svu umjetnost orenburškog tkanja, te njegove umjetničke i tehničke tradicije.

Europska se publika s orenburškim maramama prvi put upoznala 1851. godine na prvoj Svjetskoj izložbi u Londonu. Već su tada  marame skrenule pažnju na sebe te dobile posebne nagrade. 1862.  na drugoj Svjetskoj izložbi  u Londonu Kozakinji iz Orenburga, Mariji Uskovoj, bila je dodijeljena medalja „Za marame od kozjeg paperja“. Godine 1897. orenburške marame su dobile medalju u Chicagu, 1958. – veliku srebrenu medalju na Svjetskoj izložbi u Brisselu. Također su se orenburške marame izlagale na svjetskim izložbama u Kanadi (Montréal, 1967.) i Japanu (Tokio, 1968.), na međunarodnim sajmovima u Alžiru (1969.), Siriji ( 1975.), Grčkoj (1976.), Francuskoj ( 1977.), Engleskoj ( 1979.), Austriji (1980.), Španjolskoj (1981.), Indiji (1982.), Njemačkoj (1985.) itd.



 

Izložba SLIKARI DOŠLJACI 1938.-1945.

Iz fundusa Umjetničke galerije Dubrovnik

16.12.2016. - 29.1.2017.

Kustosica izložba: dr.sc. Rozana Vojvoda



Hans Gassebner, Pejzaž s tri kuće (Zaton), 1942. g., akvarel, papir, 37 x 50 cm, inv. br. UGD-1081


Hans Gassebner, Pejzaž s čempresima, 1941. g., akvarel, papir, 30 x 44,5 cm, inv. br. UGD-1092

Izložba “Slikari došljaci 1938.-1945.” otvorit će se u petak, 16. prosinca u 18 sati u Galeriji Dulčić Masle Pulitika. Izložba predstavlja izbor od od četrdesetak crteža, akvarela, pastela i ulja na platnu datiranih u rasponu od 1938.-1945. godine, koji se čuvaju u fundusu Umjetničke galerije Dubrovnik. 


Willy Hempel, Masline, tempera, papir, 36,5 x 50 cm, inv. br. UGD-1094

Većina djela došla je u Umjetničku galeriju Dubrovnik kao dio zbirke Zaloni, ostavštine Artura Zalonija, koju je djelomično otkupila Umjetnička galerija Dubrovnik 1979. godine. Predstavljeni autori Hans Gassebner (1902.-1966.), Franz Schaffgotsch (1902.-1942.), Carl Johann Rabus (1898.– 1983.), Willy Hempel (1905.-1985.), Walter Hoefner (1903.-1968.) i František Besperato (1900.-1963.) su od ranih tridesetih do sredine četrdesetih godina dvadesetog stoljeća boravili na dubrovačkom području i šire. U većini slučajeva su emigrirali pred nacističkom opasnošću, a od strane njemačkog nacističkog režima svrstani su u kategoriju „degenerativne / izopačene“ umjetnosti koja je zapravo označavala modernu / avangardnu umjetnost sa svim svojim pravcima.


Walter Höfner, Muškarac i žena, 1941. g., pastel, papir, 34,9 x 45,7 cm, inv. br. UGD-1099


Walter Höfner, Za stolom, 1937. g., tempera, papir, 47,6 x 63 cm, inv. br. UGD-1178

Izložba je prvi korak u revalorizaciji ostavštine manje poznatih stranih umjetnika koji su boravili na dubrovačkom području u smislu daljnjeg istraživanja njihovog opusa, istraživanja interakcije s domaćim umjetnicima, te detektiranje boravka onih umjetnika koji se do sada nisu spominjali u stručnoj literaturi.


Franz Schaffgotch, U Aleksandrijskoj luci, 1939. g., tempera, papir, 21 x 34 cm, inv. br. UGD-1220


Franz Schaffgotch, Haifa, 1939. g., tempera, papir, 21 x 34 cm, inv. br. UGD-1221

U zbirci Umjetničke galerije Dubrovnik čuva se šezdesetak djela međunarodnih autora koji su od ranih tridesetih do sredine četrdesetih godina dvadesetog stoljeća boravili na dubrovačkom području i šire. Riječ je mahom o akademskim slikarima raznih nacionalnosti - Nijemcima, Austrijancima, Česima i Poljacima, čiji su razlozi za boravak na spomenutim prostorima različiti, ali se najčešće može govoriti o emigraciji pred nacističkom opasnošću. Većina djela došla je u Umjetničku galeriju Dubrovnik kao dio zbirke Zaloni, ostavštine Artura Zalonija, koju je djelomično otkupila Umjetnička galerija Dubrovnik 1979. godine.

Ovom prilikom prvi puta se prikazuje izbor od četrdesetak djela manje poznatih stranih autora datiranih u rasponu od 1938.-1945. godine, koji uključuje radove Hansa Gassebnera 
Franza Schaffgotscha, Carla Johanna Rabusa, Willyja Hempela, Waltera Hoefnera i Františeka Besperata. Gotovo svi ovi umjetnici svrstani su od strane njemačkog nacističkog režima u kategoriju „degenerativne / izopačene“ umjetnosti koja je zapravo označavala modernu / avangardnu umjetnost sa svim svojim pravcima (ekspresionizam, kubizam, nadrealizam..).


BIOGRAFIJE:

Walter Hoefner (1903.-1968.), student klase Karla Hofera na berlinskoj Akademiji likovnih umjetnosti, oko 1934. je napustio Njemačku da bi utočište našao na Korčuli. Izlagao je 1938. godine na „Izložbi njemačke umjetnosti dvadesetog stoljeća“, čiji je prihod  bio namijenjen slikarima emigrantima, te je u to vrijeme najvjerojatnije posjetio Veliku Britaniju. Ponovno se vraća na Korčulu gdje je preživljavao od slikanja i fizičkog rada i gdje je ostao barem do 1944. godine, sudeći po dataciji crteža. Izgleda da je davao i neformalne poduke, jer je poznat podatak da je od 1938.-1939. godine podučavao češkog slikara Josefa Istlera. (1919. – 2000.). Većina Hoefnerovih radova koji se čuvaju u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik crteži su tušem, pasteli i akvareli rađeni na nekvalitetnom papiru koji signalizira loše materijalne uvjete u kojima je radio. U pejzažima i vedutama rađenim akvarelom ili pastelom pokazuje izuzetnu crtačku finoću i prijemčljivost za svjetlosne efekte, dok skice pojedinih muškaraca u kavanama ili grupne kompozicije (primjerice Za stolom iz 1937. godine) pokazuju njegov ekspresionistički habitus u iskrzanom, valovitom crtežu i uznemirujućem naboju prizora.


Grof Franz Schaffgotsch (1902.-1942.) je austrijski slikar i grafičar, te ilustrator knjiga, koji je zajedno sa suprugom emigrirao 1938. godine prvo na Rab, a potom u Zagreb i čiji je život na dubrovačkom području najbolje dokumentiran zahvaljujući dragocjenim memoarima njegove žene Hedwige Schaffgotsch (Putovima sudbine,Zagreb: Hrvatsko-austrijsko društvo, 2009.)

U Dubrovnik stižu 5.6. 1939. godine, gdje se ubrzo nastanjuju na otoku Šipanu i tamo ostaju sve do 1942. godine i hapšenja od strane tadašnje vlasti. Franz Schaffgotsch umire u  Dubrovniku 21.12. 1942. godine  te je pokopan u grobnici obitelji Wregg na lapadskom groblju Sv. Mihajla.

Na izložbi je predstavljen serijom tempera i tuševa s egzotičnog putovanja na relaciji 
Pirej-Atena-Aleksandrija-Haifa-Dubrovnik, koje je radio za brodsku kompaniju u zamjenu za troškove putovanja te koje je dovršavao u Dubrovniku. Dopadljivi radovi s izraženom ilustrativnom komponentom ne pokazuju ni u naznakama ekspresionistički senzibilitet karakterističan za njegove rane radove. Svojom pročišćenom jednostavnošću u kadriranju i lucidnim odabirom boja te gotovo stripovskim senzibilitetom (osobito u crtežima tušem) odmiču se od bilo kakve naznake kiča u koji bi se odabirom teme / zadatka moglo zapasti. Zanimljivost je da je crno-bijele crteže Schaffgotsch radio s crnilom od sipe u peru, a zbog prelaženja vlažnim prstom po još mokroj tinti, supruga je te crteže nazivala radovima “u pljuvačkoj tehnici”.


Hans Gassebner (1902.-1966.) je je oko 1933. godine emigrirao iz Njemačke, a 1936. se preselio u Zaton Mali kraj Dubrovnika gdje ostaje negdje do 1945./1946. godine kada se vraća u Njemačku u blizinu Stuttgarta, te sljedeće godine seli u Ulm. Muzej u Ulmu mu izdaje monografiju te je zapravo njegovo stvaralaštvo najbolje dokumentirano od autora prisutnih na izložbi. Na izložbi je predstavljen pejzažima i prikazima životinja i upravo se u srazu tih, naizgled pastoralnih motiva i ekspresionističkog slikarskog oblikovanja silovitim potezima kistom i gustim nanosima boja u reduciranoj skali stvara dojam neke neobične napetosti. Pejzaži nemaju niti natruhe arkadijske komponente, već je cijeli konstruirani slikarski prostor uzbiban, uznemiren. Ovce na pašnjacima djeluju izgladnjelo i otužno, a prizori sa seljankama umjesto idiličnog suživota s prirodom odašilju neku čudnu agoniju vidljivu u govoru tijela i grimasama lica.

 

Carl Johann Rabus (1898.-1983.), ekspresionistički slikar i ilustrator knjiga i časopisa, studirao je na minhenskoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Angela Janka. Njegov boravak u Dubrovniku još treba dodatno istražiti, ali s obzirom na motiv broda u gradskom portu kojim se predstavlja na izložbi i činjenicu da su svi autori iz zbirke Zaloni uistinu boravili na dubrovačkom području, postoje dobre pretpostavke za to.

 

Willy Hempel (1905.-1985.) je studirao od 1927.-1929. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Königsbergu, a potom preselio u Berlin gdje je radio kao slobodni umjetnik, emigrirao je oko 1933. godine, ali ostaje za istražiti kada je točno došao u Dubrovnik i koliko je ostao. Poznato je da je 1949. godine zajedno s umjetnicima Willijem Baumeisterom i Rolfom Cavaelom bio suosnivač grupe «Zen 49», koja je pokrenuta u Münchhenu u Galeriji Otto Stangl. Na izložbi je predstavljen s crtežom i dva pejzaža, a jedan od njih «Masline» u svom razlaganju i umnažanju biljnih formi anticipira Hempelov kasniji postkubistički izraz.


František Besperato (?1896.-1963.) (Francesco Pablo de Besperato i Francesco Paulo de Besperato su varijante imena koje umjetnik koristi) je studirao na Akademiji likovnih umjetnosti U Pragu (gdje mu je jedno vrijeme profesor bio i Vlaho Bukovac), te na Akademiji likovnih umjetnosti u Münchenu.

Napustio je Čehoslovačku 1928. godine, te je došao u Zagreb, potom u Split, na Rab i Hvar i negdje oko 1929. godine u Dubrovnik. U Dubrovniku se bavio restauracijom, a dobijao je i narudžbe. Iz dubrovačkog kulturnog kruga, družio se s Kostom Strajnićem, Markom Muratom, raznim dubrovačkim slikarima, a osobito sa slikarom Gabrom Rajčevićem, koji ga je u dva navrata portretirao.

 


 

GRGUR AKRAP

FEDOR FISCHER

17.11.-18.12.2016.

Kustos: Feđa Gavrilović
Kustos organizator: Vesna Delić Gozze



Grgur Akrap, Neželjeni gost, 2016., ulje i enkaustika na platnu, 86 x 70 cm

Izložba dvojice slikara zagrebačkog kruga Fedora Fischera i Grgura Akrapa bit će otvorena u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik u četvrtak, 17. studenoga u 19 sati, a predstavit će njihove radove iz posljednjih godina. Ono što spaja ova dva umjetnika mlađe i srednje generacije je materičan odnos prema slikarstvu, naglasak na impastu boje, stvaranje slika zasićenih pigmentom i gustim nanosima. 


Fedor Fischer, Kolaps I, 2016., kombinirana tehnika, platno, 200 x 250 cm

Kustos izložbe, povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović za umjetnike je u katalogu zapisao: „Oba autora opće slikom i sa slikom. Oni je tretiraju kao živ medij: s njome su u fizičkoj i intenzivnoj interakciji, uronjeni u njezino tijelo u potrazi za ostvarenjem svoga izraza, svoje vizije savršenstva, ali i otpora svim drugim vizijama. Također, ona je i sredstvo kojim pokušavaju uputiti gledatelja u svoju stvaralačku intimu, odnosno pozvati ga da sudjeluje u njoj, da je upije fizički, estetski ili intelektualno –  kako god mu je drago.”


Grgur Akrap, Relikvija, 2016., ulje i enkaustika na platnu, 150 x 160 cm

Kustosica izložbe, Vesna Delić Gozze za Fischera je u katalogu zapisala: „  Ako prihvatimo tezu da apstraktno stvaralaštvo u doslovnom smislu ne postoji jer je svako slikarstvo prikazivanje nečega, radovi Fedora Fischera na ovoj izložbi svjedoče da izvanjski svijet  prepoznatljivih koordinata “neapstraktnoga” još ne legitimiraju likovno stvaranje kao figuraciju, jer bi se i detalj iz izvanjskog svijeta uvećan do neprepoznatljivosti svojeg izvorišta i predloška svrstao po klasičnoj nomenklaturi u apstrakciju.”, dok je za Akrapov rad između ostaloga zapisala: „Ljudska figura u Akrapa je dominantan motiv, a kao kod niza suvremenih likovnih autora, ovaj slikar na posredan način izražava svu nesigurnost ontološkog statusa čovjeka.”


Fedor Fischer, Kolaps II, 2016., kombinirana tehnika, platno, 200 x 250 cm

Biografija – Grgur Akrap
Grgur Akrap rođen je 1988. u Zagrebu. Diplomirao je 2013. godine na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Damira Sokića. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od 2012. godine. Izlagao je na samostalnim i skupnim izložbama. Dobitnik je: priznanja Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu za uspjeh u cjelogodišnjem studiranju i najbolji diplomski rad (2013.); nagrade ULS Zaprešić za minijature iz ciklusa Ukradeni portreti na izložbi 16. Minijature i nagrade natječaja ENERGIJA 2012. (2012.) u organizaciji INA-e, Zagreb. Umjetnikov rad Ecce homo odabran 2011. godine kao jedan od najboljih radova nastavničkog smjera ALU akademske godine 2010./2011.


Grgur Akrap, Ritual, 2016., ulje i enkaustika na platnu 94 x 50 cm

Biografija – Fedor Fischer
Fedor Fischer rođen je 1975. godine u Zemunu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovne umjetnosti u Zagrebu 2007. godine u klasi prof. Zlatka Kesera. Radovi mu su nalaze u zbirci Erste& Steiermarkische banke u Hrvatskoj i u Okolje Consulting Art Collection u Sloveniji. Izlagao je na više samostalnih i skupnih izložbi. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu.


Fedor Fischer, Potisak, 2016., kombinirana tehnika, platno, 180 x 225 cm

 



IVAN PICELJ 1951.-2011.

10.11. - 11.12.2016. 

Ivan Picelj, Cy-Blu, 1971., vlasništvo: Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka

Izložba naziva Ivan Picelj 1951.-2011., poznatog hrvatskog umjetnika Ivana Picelja bit će otvorena u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Atelijeru Pulitika u četvrtak, 10. studenoga u 19 sati. Izložba je nastala u suradnji sa Muzejem – Museo Lapidarium u Noivigradu i Narodnim muzejem Crne Gore na Cetinju.

                                                                           Ivan Picelj, Cyclophoria 5, 1971., sitotisak, privatno vlasništvo

Kustosica izložbe, Jerica Ziherl, za Piceljev rad je u izložbenom katalogu između ostaloga zapisala: “Objektivnost rada, pristajanje na mjesto sudionika u operativnim grupama ili pokretima, čuvajući pritom mjeru vlastite slobode, identiteta, izbora i odluka, one su vrijednosti koje su činile Ivana Picelja toliko različitim i posebnim od drugih istodobnih ili prethodnih umjetničkih osobnosti.”


Za Piceljevo stvaralaštvo, Brane Kovič, autor teksta u katalogu je zapisao: “Tipološki model koji je uskoro postao nedvosmisleni distinktivni znak Piceljeva polivalentnog stvaralaštva, svoju je uvjerljivu potvrdu doživio umjetnikovim prijelazom na istraživanje programiranih varijacija i modifikacija elementarnih geometrijskih formi. Između prvih manifestacija te autorske odluke svakako je grafička mapa Oeuvre programmée No. 1 u nakladi pariške galerije Denise René 1966. godine, a može se smatrati početkom tematskoga niza koji se tijekom sljedećih godina i desetljeća ostvarivao u novim edicijama, pažljivo promišljenim i vrhunski izvedenim mapama u sitotisku od kojih je svaka dovršena cjelina, a ujedno je svaki list savršeni likovni organizam.”

                                                                Površina dLN7, 2005.; metal, boja; privatno vlasništvo

Biografija:
Ivan Picelj (Okučani, 1924. – Zagreb, 2011.) jedan je od najuglednijih hrvatskih umjetnika međunarodne reputacije koji je svoj likovni izričaj uspješno ostvarivao u različitim medijima. Njegov se svjetonazor izražavao specifičnom i osobnom egzaktnom imaginacijom dosljedno očitovanom u brojnim područjima i disciplinama – u slikarstvu, objektima, reljefima, grafici, oblikovanju, tipografiji i crtežima. Bio je pionirom geometrijske apstrakcije na kulturnim prostorima tadašnje Jugoslavije, a posebno je istaknut njegov doprinos na području grafičkog oblikovanja i razvoju vizualne kulture. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu između 1943. i 1946., kada napušta studij i počinje stvarati kao samostalan umjetnik. Još tijekom studija osnovao je s Aleksandrom Srnecom i Ivanom Kalinom grupu IPIKAS, a umjetničko djelovanje započinje od 1948., kada u suradnji s Vjenceslavom Richterom i Aleksandrom Srnecom, kasnije i sa Zvonimirom Radićem, radi na postavu umjetničkih, didaktičkih i gospodarskih izložbi te sudjeluje u projektiranju i realizaciji jugoslavenskih izložbenih paviljona za svjetske sajmove u Stockholmu, Beču, Hannoveru, Torinu, Chicagu i Parizu. Godine 1951. sa slikarima i arhitektima osniva grupu EXAT 51 (Eksperimentalni atelje 51). Od 1954., osnivanjem Gradske galerije suvremene umjetnosti u Zagrebu (danas Muzej suvremene umjetnosti), započinje dugogodišnja suradnja te institucije s Piceljom. Godine 1955. sudjeluje u organizaciji prve izložbe industrijskog dizajna u Zagrebu, a godinu dana poslije bio je i jedan od osnivača Studija za industrijsko oblikovanje (SIO). Tijekom tih desetljeća Ivan Picelj oblikovao je brojne publikacije, kao što su knjige u nakladi Grafičkog zavoda Hrvatske, Matice hrvatske i nakladničke kuće Znanje. Oblikovao je i niz plakata uglavnom za muzejske i glazbene institucije u Zagrebu. Isto je tako oblikovao logotipove i znakove te je grafički uređivao revije, časopise i prospekte – ukratko, zaslužan je za pionirsku ulogu promicanja nove estetike oblikovanja u Hrvatskoj. Picelj 1960-ih godina usvaja suvremenu grafičku tehniku svilotiska i jedan je od najistaknutijih članova unutar tzv. zagrebačke škole serigrafije. Autor je brojnih grafičkih mapa. Također početkom 1960-ih, uz Almira Mavigniera i Božu Becka, bio je jedan od glavnih utemeljitelja pokreta Novih tendencija – niza međunarodnih izložbi konstruktivne i kinetičke umjetnosti u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti (1961.–1973.). Svojim slikarskim, grafičkim i grafičko-tipografskim segmentima dizajnerskoga opusa Picelj je na mlađe generacije hrvatskih umjetnika prenio postulate neokonstruktivizma, estetike Bauhausa, minimalizma i konceptualnih istraživanja. Povodom umjetnikova šezdesetogodišnjega djelovanja na hrvatskoj i inozemnoj likovnoj sceni Hrvatska pošta 2006. izdaje marku s njegovim ranim radom Kompozicija Tyma 3 iz 1959./1960. U popratnom tekstu navode da je Ivan Picelj jedan od najvećih boraca za dostojanstvo i inventivnost geometrijske apstrakcije na europskim prostorima. Izlagao je u brojnim međunarodno priznatim izložbenim institucijama u zemlji i svijetu.

 


 

EUGEN KRSTULOVIĆ (1912. – 1976.)
akvareli, ulja

14.10.-6.11.2016.

Izložba Eugena Krstulovića (1912.-1976.), splitskog, ali prvenstveno dubrovačkog slikara, otvorit će se u petak, 14. listopada u 19 sati u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Atelijeru Pulitika. 

Na izložbi koja revalorizira stvaralaštvo ovog nepravedno zapostavljenog umjetnika bit će izloženi akvareli i ulja, uglavnom u vlasništvu obitelji Krstulović iz Dubrovnika, te nekoliko radova iz zbirke Umjetničke galerije Dubrovnik. Autor izložbe je renomirani povjesničar umjetnosti Nikola Albaneže, koji je u predgovoru kataloga, između ostalog zapisao ove retke: “Po vremenu svoga dolaska u Dubrovnik (u ljeto 1949. godine), Krstulović bi pripadao trećem naraštaju slikara (premda stariji od Dulčića, Masle i Pulitike) kojima je snažni kolorizam bitno nagnuće. Međutim, i to je osobito zanimljivo, njegova se posebnost u najvažnijem segmentu opusa upravo na planu te srodnosti i zajedničkih karakteristika – zavičajna motivika, likovna morfologija, kromatska eksplozivnost - jasno izdvaja. Izdvaja se po lapidarnosti izraza koji je dosegao stenografsku lakoću i pregnantnost, po prednosti koju je davao tehnici akvarela (možda i ne po svojoj želji jer ga je bolest primorala na takvu odluku), napokon i po osobitoj životnoj radosti koja prevladava iz cjeline opusa.” 

BIOGRAFIJA
Eugen Krstulović je rođen u Splitu 6. prosinca 1912. godine. U rodnome je gradu stekao prve poduke iz slikarstva i kiparstva na Srednjoj tehničkoj školi kao đak Emanuela Vidovića i Svitoslava Mihaela Peruzzija. Na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti student je slikarstva 1930. – 1934. (diplomira u klasi profesora Ljube Babića), ali i kiparstva 1934. – 1938. (studij završava kod profesora Frana Kršinića). Nakon odsluženja vojnog roka radi kao nastavnik crtanja u Korenici 1940./41. i Krku 1941/42. U Drugome svjetskom ratu priključuje se Narodno-oslobodilačkom pokretu, biva zatvaran te interniran u Italiju. Po završetku rata prvo radi u Imotskom 1946./49., potom dolazi u Dubrovnik gdje se zapošljava na Učiteljskoj školi kao likovni pedagog. Umirovljen je 1950. U gradu njegova adoptiranog zavičaja, u kojem je između umjetnika i nove sredine izrasla čvrsta, kako se običava reći, antejska uzajamna sveza, ostao je do kraja života; preminuo je 18. siječnja 1976. godine. Tijekom života samostalne izložbe održao je u Zagrebu 1953., u Tuzli 1959., u Mostaru 1961. te u Dubrovniku 1956. (s A. Maslom i Đ. Pulitikom), 1960., 1962. (s M. Novakom), 1965.; sudionik je na petnaestak skupnih izložaba za života te posmrtno na izložbi „100 godina moderne umjetnosti u Dubrovniku“, održanoj u Dubrovniku 1978.

 


 

IVANA DRAŽIĆ SELMANI

BELLA VISTA

6. listopada - 13. studenoga 2016.

Kustosica: dr. sc. Rozana Vojvoda


Bella vista, 130 x 190 cm, ulje na platnu

Izložba suvremene dubrovačke umjetnice, akademske slikarice Ivane Dražić Selmani pod nazivom Bella Vista otvorit će se u četvrtak, 6. listopada u 19 sati u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Umjetnica se predstavlja ambijentalnom instalacijom, slikama, crtežima i videom, a svi radovi problematiziraju dubrovački ambijent sa svom njegovom ljepotom, melankolijom i problematikom. Reagirajući na prostor izlaganja, umjetnica središnju i najveću izložbenu dvoranu Umjetničke galerije Dubrovnik ispunja solju (koju je ljubazno omogućila stonska solana) u sloju od nekoliko centimetara stvarajući i vizualnu senzuaciju i rad nabijen gustom simbolikom. Istraživanje osobne povijesti, cikličkog mediteranskog vremena i memorije mjesta, umjetnica provodi u radu „Na Dančama“ (2013), seriji od šesnaest minucioznih, minijaturnih crteža (3 x 4 cm), rađenih po predlošku starih fotografija, koji prikazuje prizore kupanja na Dančama, jednom od najstarijih dubrovačkih kupališta. Ovaj rad nagrađen je drugom nagradom na izložbi T-HTnagrada@msu.hr, u stalnom je postavu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu i ovom prilikom se premijerno predstavlja dubrovačkoj publici.

                                                               Maslinik, 160 x 160 cm, ulje na platnu

U novonastalom ciklusu slika većih formata pod nazivom Bella Vista umjetnica također prikazuje prizore s kupanja rađene prema predlošcima sa starih obiteljskih crno-bijelih fotografija u periodu od tridesetih do pedesetih godina prošlog stoljeća. Slike hvataju trenutke dokolice, opuštenosti, harmonični suživot čovjeka s morem, a u odmaku od hiperrealističkog preciznog prenošenja s fotografije pojačava se njihova arkadijska komponenta.
Kroz sveobuhvatno vrednovanje izložbenog prostornog punkta autorica nam uz miris soli i najrazličitije medije, kroz prizore osobne povijesti nudi uvid u svoje problematsko bavljenje dubrovačkim/mediteranskim ambijentom, njegovim cikličkim i fluidnim vremenskim kategorijama, a ponajprije njegovim intenzivnim životnim pulsom.

                                                                    Portoč, 1934., 120 x 180 cm, ulje na platnu

BIOGRAFIJA
Ivana Dražić Selmani rođena je 1972. rođena u Zagrebu, a osnovnu i srednju školu završila je u Dubrovniku. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine. Bavi se pedagoškim radom i član je HDLU-a Dubrovnik, Art radionice Lazareti i Kinookusa. Izlagala je samostalno, te na više od trideset skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Dubrovniku.


SAMOSTALNE IZLOŽBE

2014. Ljetnikovac Bunić Kaboga, Zaklada Batahovina, Dubrovnik 
2014. Galerija Greta, Zagreb
2007. Galerija Otok – ARL, Dubrovnik 
2006. Kuća Bukovac, Cavtat 
2005. Galerija Matice Hrvatske, Zagreb
1999. Galerija Gradska, Zagreb
1998. Veleučilište u Dubrovniku, Dubrovnik 
1996. Galerija KOVAČKA 3, Klub Otok, Dubrovnik 
Foyer kazališta Marin Držić, Dubrovnik 
Galerija Cekao, Zagreb

SKUPNE IZLOŽBE – izbor

2015. Godišnja izložba članova HDLU Dubrovnih, Galerija mladih UŠLS, Dubrovnik
2015. Dubrovačke slikarke na Cetinju, Nacionalna biblioteka Crne Gore, „Đurđe Crnojević“
2015. Gradska galerija Kotor, Kotor
2014. Grad je mrtav. Živio grad!, Galerija Podroom, Beograd
2014. Otvorenje, Galerija Otok, ARL Dubronik
2014. T-HT nagrada@msu.hr (žirirana izložba), Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb 
2011. festival Kenova?, Kotor
2010. Domaći rad-Upoznajmo suvremenu umjetnost u Dubrovniku, Art radionica Lazareti, 
Dubrovnik
2005. Pustjerna, projekt Art radionice Lazareti, Dubrovnik
2004. Dubrovački likovni trenutak, Umjetnička galerija Dubrovnik, Dubrovnik
2001. Flip Croatia Los Angeles exchange, Los Angeles, Dubrovnik
1998. Otok II, međunarodna izložba, Dubrovnik

PUBLIKACIJE
2014. ILUSTRARIJ – grafička mapa za djecu (izdavač Batahovina Foundation)
2014. NA DANČAMA – umjetnička knjiga (izdavač: Art radionica Lazareti)

NAGRADE
2014. 2. nagrada na natječaju T-HT nagrada@msu.hr za ciklus crteža Na Dančama.
1995. Dubrovnik, 2. Nagrada za idejno rješenje grba i zastave Dubrovačko-neretvanske županije (sa Orsatom Frankovićem)


Portoč, 1936. 130 x 190 cm, ulje na platnu




STEFAN BRACO BRAVAČIĆ
RETROSPEKTIVA

24.8. - 9.10.2016.

Izložba naziva Retrospektiva, svestranog umjetnika Stefana Braca Bravačića bit će otvorena u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Atelijeru Pulitika u srijedu, 24. kolovoza u 21 sat, a posjetitelji otvaranja će osim razgledanja umjetničkih djela imati priliku i poslušati Bravačićeve skladbe u izvedbi pijanista Alberta Frke. 

Izložba je nastala uz pomoć nasljednica, Milice i Maje Bravačić, a predstavit će se raznolik opus ovog zanimljivog kreativca, koji se uz arhitekturu bavio i slikarstvom, grafikom, brodogradnjom, yacht-dizajnom, pa čak i glazbom što je bilo okrunjeno nastupom na Dori. 

Vesna Delić Gozze, kustosica izložbe, za Bravačića je u izložbenom katalogu između ostaloga zapisala: „Stefan Braco Bravačić ponajprije je svojim radom nimalo pasatistički esteta, a to podrazumijeva njegovu stalnu aktivnost određivanja i odmjeranja osobitosti lijepoga i umjetničkog. U svemu što stvara, a izražavao se u različitim tehnikama, Bravačić je težio jedinstvu opažaja, bilo da se radilo o glazbenoj temi ili slikarskoj kompoziciji. Arhitekta koji je strukturiranom preciznošću izražao slikarske motive jasnih kolorističkih polja i linijom čvrsto određenih kompozicija, odabranim motivima prilazio je rijetkom, nepomućenom radošću koja je emanirala zalihovnost iz neposrednosti doživljaja.” 

Autorica teksta u katalogu, Milica Bravačić, ovako je opisala umjetnikov rad: „Autorov likovni postupak  plod je predanih studija objektivne stvarnosti, čemu je pogodovao inženjerski duh školovanog arhitekta i graditelja. Geometrizacija i svedenost ploha ukazuju na potrebu za uočavanjem bitnih strukturalnih odrednica života, njihova razigranost ili mnogosložnost upućuje na kompleksnost životnih  situacija, dok se presjeci dobiveni suprotstavljanjem  površina razrješavaju kroz jasno izvedenu geometriziranu panoramu.  Projicirana u promatračevom duhu, tako postavljena likovna panorama nudi smisao i razlog postojanja svakom pojedinom detalju u polju veće, dekorativne cjeline.“

Jagoda Buić, autorica teksta u katalogu, Bravačića je opisala kao: „Ako se za nekog može reći da je Uomo  Universale, onda je to bio Braco Bravačić. Nezavisno od toga što je posjedovao sva znanja, radoznalost, svestranost, kulturu, talente, radinost Renesansnog  čovjeka koji je letio i mogao sve – on je stvorio svoj vlastiti svijet, kojem je ostao vjeran do kraja.“

Biografija: 
Stefan Braco Bravačić , Dubrovnik 1926. - 2013.
Nakon osnovne i srednje škole u Dubrovniku, studira crtanje i akvarel kod profesora Samojlova i Strale te diplomira 1954. na Arhitektonskom fakultetu Tehničke velike škole u Beogradu kod profesora Nikole Dobrovića. Nakon uspješnog bavljenja urbanističkim rješenjima s grupom mladih kolega s fakulteta, s kojima osvaja nagrade na natječajima, odlazi za Sarajevo gdje radi kao arhitekt, dizajner namještaja, oprema knjige, izložbe, poslovne prostore. 1959. se vraća u Dubrovnik s obitelji gdje radi kao projektant u Arhitektu, a potom kao slobodni umjetnik i član ULUPUHA-a dizajnira kataloge, prospekte, plakate i bavi se kontinuirano slikarstvom, arhitekturom, brodogradnjom, komponiranjem glazbe. Svoj stvaralački i inovatorski duh posvećuje tih godina grafici, kada sam tiska svoje radove kroz tehniku linoreza, a potom i sitotiskom. Prvu samostalnu izložbu imao je 1964. a onda izlaze na grupnim izložbama. Član HDLU-a postaje 1971. godine. Intenzivno se bavi urbanizmom, arhitekturom, slikarstvom, a od 1981. do 1985. studira dopisnu školu za yacht design u Stanfordu U.S.A. te diplomira i stjece zvanje Yacht Architect. Druga samostalna izložba 2002. u galeriji Stradun u Dubrovniku predstavlja radove u tehnici tempere, a zatim slijede i samostalne izložbe u istoj galeriji 2006. kada izlaze slike u akrilik jarkim bojama i 2009. kada izlaze nove radove nastale u tehnici kolaža. U privatnom vlasništvu , u Europi i Americi nalaze se grafike, ulja i druge slike nastale tijekom dugog i plodnog umjetničkog vijeka ovog autora.
2010. sudjeluje kao kompozitor i izvođač na hrvatskom izboru za pjesmu Europe plasiravši se u samo finale sa svojom kompozicijom Trio tulipan.

 


 

PRIJATELJI

3. kolovoza - 21. kolovoza

Autor izložbe, Andrija Seifried u izložbenom katalogu ovako je između ostaloga opisao izložbu: „Ova izložba u Galeriji Dulčić-Masle-Pulitika otkriva jednog potpuno novog Pietra koji je ostao dosljedan onom svom stvaralačkom elanu kojeg je tijekom godina studija na ALU u Zagrebu razvio i dogradio gotovo do savršenstva. Teško i zahtjevno je uhvatiti se u koštac sa slikanjem portreta kod kojih moraju postojati kompozicijske harmonije u izuzetnom stvaralačkom naboju. Nerijetko ti portreti postaju ogledalom duše... Upravo u ovim portretima Pietro Boban unosi boju koja je u njegovom portretiranju izuzetno bitna, ustvari, ta boja “oblači” njegove portrete u putene, gotovo fetišističke odbljeske realnosti.“

Biografija:
Pietro Boban rođen je 7. travnja 1991. godine u Dubrovniku. Od malih nogu pokazuje interes za umjetnost te upisuje Umjetničku školu Luke Sorkočevića Dubrovnik, smjer slikarski dizajner. Prve poduke dobiva od akademskih slikara Lukše Peka i Josipa Trostmanna. Izlaže na više skupnih izložbi tijekom srednjoškolskog obrazovanja. Sudjeluje na skupnoj izložbi „Orlandovi europski putovi“ u istoimenom projektu Europskog doma Dubrovnik. Zastupa svoju školu na 11. državnom natjecanju – izložbi učenika srednjih škola koji se obrazuju u području likovnih i primijenjenih umjetnosti i dizajna.
Prvu samostalnu izložbu „Aktovi“, koju organizira poznati dubrovački kolekcionar i likovnjak Andrija Seifried, ima u Dubrovniku 2010. godine. Od tada, Boban ostaje odan istraživanju ljudskog tijela kroz aktove. 
2010. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti (ALU) Sveučilište u Zagrebu – smjer slikarstvo.
Za vrijeme studija uz slikarstvo intezivno se bavi scenografijom i scenskim slikanjem pod mentorstvom prof. art. Zlatka Klauzarića-Atača. Scenografsko obrazovanje nastavlja pod mentorstvom docentice Tanje Lacko.
Tijekom studija radi na brojnim projektima i izlaže na skupnim izložbama te je jedan od organizatora studentske umjetničke inicijative „ArtiParti“. Izvođač je ili suizvođač - asistent na brojnim scenografskim riješenjima i projektima. 
Dobitnik je Posebne Rektorove nagrade 2014. za koordinatora scenografije i scenskog slikanja u zajedničkom projektu umjetničkih akademija za operu Orfej i Euridika C. W. Gluck-a te Posebne Rektorove nagrade 2015. za likovno rješenje projekta “147 sekundi za Keniju”. Kao scenograf dio je tima u projektu FRKA, koji je nagrađen Rektorovom nagradom 2015. godine.

 

 

DUBROVNIK

29. srpnja - 2. listopada 2016

Autorica izložbe: mr. sc. Vesna Delić Gozze

Autori teksta u katalogu: Vesna Delić Gozze, Tonko Maroević, Irina Subotić, Ivana Udovičić

                                                                       Edo Murtić

Izložba naziva Dubrovnik kojoj je temat sam Grad bit će otvorena u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik u petak, 29. srpnja u 21 sat, a bit će izloženi radovi velikih umjetnika kao što su Petar Dobrović, Oton Postružnik, Đuro Pulitika, Antun Masle, Ivo Dulčić, Juraj Dobrović, Ivo Šeremet, Ivo Vojvodić, Milan Konjović, Vlaho Bukovac, Mato Celestin Medović, Mirko Rački, Edo Murtić, Peđa Milosavljević, Petar Lubarda, Gabro Rajčević, Lukša Peko, Tomislav Gusić i drugi.

                                                                         Đuro Pulitika

Vesna Delić Gozze, autorica izložbe, ovako je opisala značenje izložbe: „Kanon kao mjesto udivljenja svakoga nasljeđa kulture i mjera kao standard ovoga grada parametri su kojima su se kretali autori ove izložbe. Ovaj grad kao mitsko mjesto značenja, mjesto rezervirano i za kontempliranje i suočavanje sa vlastitim mislima i osjećanjima, područje je posebnoga ophođenja namjernika i stalnih posjetitelja, punkt sa sposobnošću privlačenja starih/novih namjernika, ponajviše iz svojih naslaga urbanističkih tragova u suglasju sa okolišem prilagođenim taman toliko da sinergija bude kakva treba biti. Grad s ulicama kao porama usječenim u kamene kubuse arhitekture nude znakove različitih vremena i trgovima kao pozornicama za razabiranja vlastitih promišljanja, svjedoči kulturnom krajoliku koji stoljećima resi ovaj grad. Kroz vrijeme, grad- polis, kao društveno središte političke zajednice postao je građevinskim marom «isklesani» stup, nositelj za manifestacije duha i kreacije.“

                                                                        Ivo Vojvodić

Autor izložbe, akademik Tonko Maroević, u izložbenom katalogu između ostaloga zapisao je: „Mogli bi se pomisliti kako je izumom fotografije smanjena potreba za likovnim prikazima izvedenima manualnim postupkom, kako je aparat uspio zadovoljiti želje svih onih koji nisu mogli proći pokraj slikovitih prizora i uzbudljivih ansambla a da ih ne nastoje zaustaviti, fiksirati, ponijeti sa sobom. Doista, više nego fotogenični Grad, sa svojim brojnim lokalitetima i vizurama, strpljivo je pozirao i još danas (pogotovo!) dolazi u prvome planu ili kao pozadina čitavim gomilama lovaca na sretne trenutke pristalica brzog okidanja u svrhu tobože dugog pamćenja. Ali fotografija, unatoč svoj lakoći, prihvatljivosti i masovnosti uporabe, nipošto nije dokinula potrebu neposrednog crtačkog ili slikarskog bilježenja vizualnih dojmova.“

                                                                         Atanasije Popović

Povjesničarka umjetnosti Irina Subotić, autorica teksta u katalogu, u istome je o slikanju Grada zapisala: „Ako na primjeru samo dvojice slikara – Petra Dobrovića i Predraga Peđe Milosavljevića – bacimo pogled na njihovo viđenje Dubrovnika, osjetit ćemo golemo bogatstvo, ali i razlike u pristupu. To isto tako svjedoči o velikoj, iznimnoj snazi Dubrovnika kao vizualnog i duhovnog poticaja za stvaralaštvo u svim disciplinama, a po svoj prilici u slikarstvu ponajviše.“ 

Autorica teksta u katalogu, Ivana Udovičić u katalogu je o Gradu kao umjetničkoj inspiraciji između ostaloga zapisala: „Najveći interes za Dubrovnik umjetnici su počeli pokazivati prvih desetljeća dvadesetoga stoljeća razvojem moderne u ovim krajevima. Postao je on neka vrsta neformalne slikarske kolonije koja je zauzimala važno mjesto u pojedinačnim slikarskim životopisima, ali je istodobno stvarala plodno tlo za nastanak autohtone umjetničke scene. Na velika će vrata Dubrovnik na scenu europskoga modernog slikarstva uvesti Vlaho Bukovac, koji sintetizira plenerističku lakoću s mediteranskim svjetlom.“

                                                                     Petar Dobrović, Kneževa Palata u Dubrovniku (Trg u Dubrovniku), 1934.



 

BORIS DEMUR, VLADO MARTEK
SJETI SE ŽIVOTA
24.6. - 31.7.2016.

u suradnji sa Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu

Mikica Maštrović, autorica teksta u katalogu mapu je ovako opisala: „Grafička mapa Sjeti se života: hommage Borisu Demuru autora Vlade Marteka sjećanje je na prijatelja, umjetnika i umjetnost koja im je obojici bila bitna. Tako je grafičkom mapom ispričana priča o životu i prijateljstvu te umjetnosti o kojoj su obojica slično razmišljala.”

Vesna Delić Gozze, autorica teksta u katalogu, za Marteka je zapisala: „Autor čiji je vizualni opus obilježen aktivizmom referiranja na “stanje društvene svijesti” i od sredine sedamdesetih godina kao član zagrebačke Grupe šestorice, Martek stvara djela obilježena refleksivnošću i kritikom koja svojom pozitivnom usmjerenošću dokazuje autora kao prosvjećenoga humanista, kojemu je strano svako samoproduciranje i trivijalno afektiranje.”

 

Biografije

Pjesnik, konceptualni umjetnik, slikar i esejist Vlado Martek rođen je 1951. godine u Zagrebu. Godine 1976. diplomirao je književnost i filozofiju na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U početku se bavio vizualnom i konkretnom poezijom, imenovanom predpoezija, a od sredine sedamdesetih konceptualizmom, akcionizmom s Grupom šestorice autora, umjetničkim knjigama te out printom (22 samizdata, letci, plakati, razglednice). Od početka osamdesetih bavi se slikarstvom, kiparstvom, grafikom, land artom. Piše tekstove o poeziji te tekstove i kritike o likovnim praksama. U zadnje vrijeme vraća se projektima u duhu konceptualizma. Objavio je petnaest knjiga – od zbiraka poezije, zbiraka tekstova i insceniranih fotografija – do knjige eseja o suvremenoj umjetnosti, šest grafičkih mapa te dva suautorska izdanja grafičkih mapa. Godine 2002. objavljena je monografija Martek – fatalne figure umjetnika, autora Miška Šuvakovića. Godine 2008. održana je retrospektivna izložba u Modernoj galeriji u Zagrebu. Samostalno je izlagao u Pragu, Berlinu, Parizu i dr. Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga društva likovnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu i Rovinju.

Djela mu se nalaze u muzejima, i to u bečkome Muzeju moderne umjetnosti – MUMOK (Museum moderner Kunst Stiftung Ludwig Wien), njujorškome Muzeju suvremene umjetnosti (The Museum of Modern Art – MoMA), krakovskome Muzeju suvremene umjetnosti (Muzeum Sztuki Współczesnej w Krakowie – MOCAK), atenskome Nacionalnom muzeju suvremene umjetnosti (National Museum of Contemporary Art – EMST), Muzeju suvremene umjetnosti (Carré d´art – Musée d´art contemporain) u francuskome gradu Nimesu, pariškome Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (Centre Pompidou – Musée national d'art moderne), zagrebačkome Muzeju suvremene umjetnosti i dr.

Slikar, konceptualni i multimedijalni umjetnik Boris Demur (Zagreb, 1951. – 2014.) nakon završene gimnazije 1970. upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je diplomirao slikarstvo 1975. godine u klasi prof. Raoula Goldonija. Iste je godine upisao četvrtu godinu grafike kod Alberta Kinerta, koju je diplomirao 1977. godine.
Kao slikar, konceptualni i multimedijalni umjetnik, performer i teoretičar izlagao je na devedeset samostalnih te sudjelovao na više od dvjesto skupnih izložaba i autorskih koncepcija. Od 2001. do 2007. godine njegove su aktivnosti uglavnom bile vezane uz utemeljivanje i djelovanje Grupe 3/6 (Demur, Jerman, Martek). Mnogima je ostao u sjećanju po posljednjoj velikoj izložbi u Umjetničkome paviljonu u Zagrebu, koja je održana od 15. prosinca 2013. do 5. siječnja 2014. godine pod nazivom Boris Demur: spiralno putovanje.

Spiralno slikanje je spiralni prirodni događaj, jednostavan i istinit. Motiv spirale je u stvari prirodni proces, ali taj proces je postao metodom mog slikarstva…
Kroz svoju umjetnost nastojim osloboditi zapretenost kozmičkog bića u sebi. U tome vidim razlog umjetnosti, osjećajući i doživljavajući slikarstvo kao molitvu.

Boris Demur

 


 

MILISAV VESOVIĆ

POGLED IZA
24.6. - 31.7.2016.

Kustosica izložbe: mr.sc. Vesna Delić Gozze, prof.

 

Na izložbi fotografija, Pogled iza ekstravagantnog fotografa Milisava Vesovića široj javnosti poznatog po radovima kao što su primjerice omot albuma Filigranski pločnici grupe Azra, performans Tomislava Gotovca: Ležanje gol na asfaltu, potom po kultnoj fotografiji Tito u Zagrebu iz 1976. itd., bit će prikazani neki od Vesovićevih najboljih radova.

Autorica izložbe, Vesna Delić Gozze ovako ga je opisala: „Analitičar po pristupu objektu snimanja, Vesović rijetkom sposobnošću kreativca sintetizira viđeno u fotografsku sliku zgusnute semantike. Bez obzira na motiv - studiju portreta, ljudski akt ili prizor sa ulice, Vesovićev potpis uvijek je prepoznatljiv, nikada nametljiv, “fina diverzija” rasnoga, nikada glasnoga autora čiji je fotoaparat sredstvo za bilježenje poetike opore i suhe, onako kako bi to, da se bavio fotografijom, svjetlom ispjevavao veliki Ezra Pound.”

Vesovićevi aktovi frontalno su postavljeni i kad fotografira skulptriranu nagu figuru čiju spomeničku grandioznost povećava “vatromet” granja stabla u pozadini (fotografija za Polet, od 2. 4. 1980.). Taj fotograf ne odabire kut snimanja koji ističe efektni detalj. Pogled koji kruži oko volumena skulpture za nalaženje povlaštene pozicije za neku vlastitu predodžbu o djelu ne zanima fotografa Vesovića: za njega je to dodatni višak, pridodana vrijednost. Zato je njegov objektiv postavljen frontalno, u osi i pruža “neutralni” pogled cjeline, iz očišta “normalnoga” kuta. I akt s leđa (Tom Gotovac ) samo je zamijenio vidljivu stranu tijela, naličje iste fotografove neudešenosti kadra; figura je zaljepljena uz betonski zid u sjecištu tragova betonskih spojeva i u okružju tragova otpada.

Vesna Delić Gozze

Životopis:

Milisav Vesović rođen je 1953. godine u Gornjoj Dobrinji kod Užičke Požege. Studij filmskog snimanja završio je na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju u klasi Nikole Tanhofera.

Od 70-ih sustavno objavljuje fotografije u Poletu, Studentskom listu, Svijetu, Pitanjima, Vjesniku i nizu drugih novina i časopisa. Godine 1979. s Ivanom Posavcem osniva Studio MO (Meko okidanje).

Izlagao je na nizu samostalnih i grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu, a stotinjak njegovih fotografija u zbirci je Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu.

Živi i radi u Zagrebu.




OD KRKA DO GALAKSIJA

MILA KUMBATOVIĆ

retrospektiva

2. lipnja - 24. srpnja 2016.

Autorica izložbe: Ivanka Reberski


ŠKOLJ SV. MARKA U NEVERI – REKVIJEM ZA ŠKOLJ, 1965. -1976., ulje, kolaž na platnu, 116 x 181 cm, privatno vlasništvo 

Retrospektivna izložba Mile Kumbatović Od Krka do galaksija otvorena je u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik u četvrtak, 2. lipnja.



VRŠIDBA NA KRKU, do 1948., ulje na platnu, 100 x 73 cm, Umjetnička galerija Dubrovnik 

Na izložbi će biti predstavljeno raznorodno pedesetogodišnje stvaralaštvo ove zanimljive umjetnice u odabiru povjesničarke umjetnosti, Ivanke Reberski, jedne od najboljih poznavateljica njenog opusa. Prema riječima autorice izložbe, slikarstvo Mile Kumbatović obilježeno je velikim mijenama, a njezin interes i slikarski svijet kreću se od neposrednog doživljajnog zavičajnog krajolika otoka Krka preko mikrostruktura kamena do makrokozmosa, od krčkog kamenjara do svemirskih galaksija. 


KRUŽENJE, RASPADANJE I SPAJANJE SATELITA I, 1997., ulje na platnu, 73 x 100 cm, privatno vlasništvo 

Za razliku od svog supruga, poznatog slikara Otona Glihe u čijoj je sjeni živjela i stvarala, a koji je umjetničku karijeru gradio na prepoznatljivim motivima, Mila Kumbatović je često eksperimentirala s novim tehnikama i medijima. Rane radove (krajolici, mrtve prirode i portreti dinamičnih kromatskih ritmova i odnosa) izvodi u duhu postimpresionizma i cézannizma. U kasnijim se radovima približila apstrakciji biomorfnih asocijacija, oporih i jednobojnih površina (Svijetli krug, 1970), a potom se vratila trajnoj tematskoj zaokupljenosti, krčkim krajolicima, koje gradi jakom ekspresivnošću (Škoj sv. Marka, 1974). U zrelim 70-im godinama Mila Kumbatović počinje raditi skulpturu prema riječima Ivanke Reberski, hrabro se upuštajući u pravu avanturu invencija, dodajući kako je i u skulpturi umjetnica nastojala spojiti realne i alternativne svjetove u poznatom ciklusu "Industrijska skulptura", koji je nastao od 1975. do 1980. U tome ciklusu Kumbatović za skulpture rabi elemente strojeva i gotove tvorničke proizvode kao dijelove slobodnih trodimenzijskih konstrukcija. Važan dio njezina opusa su izrada mozaika i staklenih skulptura. 


MRTVA PRIRODA S PJETLIĆIMA, 1953., ulje na platnu, 68 x 56 cm, Umjetnička galerija Dubrovnik

ŽIVOTOPIS

1915. 17. lipnja rođena je Mila Kumbatović u Omišlju na otoku Krku u pomorskoj obitelji. 1927. preselila se s obitelji u Zagreb, koji pored Omišlja postaje njezina stalna životna i stvaralačka destinacija. 1934. upisala je Pravni fakultet u Zagrebu, no već iduće 1935. godine prelazi na studij slikarstva. Na ALU u Zagrebu studira kod prof. Lj. Babića, O. Mujadžića, J. Kljakovića, T. Krizmana, K.Hegedušića i M. Tartaglie . 1940. studirala je slikarstvo na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (prof. 1940–1952. nakon diplome, radi kao srednjoškolska likovna pedagoginja u

Glini, Sisku i Zagrebu. 1952. napustila je pedagošku službu i postala samostalna umjetnica. 1945. udala se za slikara Otona Glihu, kojega je upoznala na studiju. 
1946. prvi put je izlagala na Izložbi ULUH-a. 1953 /1954. studijski je boravila u Parizu i Londonu; započinje geometrijska stilizacija krčkih urbanih aglomeracija (Omišlja, Maslinske, Jurandvora, Vrbnika, Bakra). 1956. rodio joj se sin Milen. 
1960/1961. nastao je ciklus Svijet kamena. 1975. u Željezari Sisak nastaju prva djela "industrijske skulpture". 1980-1985. u samoborskoj Tvornici stakla "Kristal" stvara skulpture u staklu. 1990/1991. nastaje novi ciklus krčkih pejzaža. 1993. nesretnim slučajem tragično je poginuo sin Milen. 1996. nižu se prve retrospektivne izložbe u Zagrebu, Rijeci i Splitu. 1997. započinje ciklus Svemirski krajolici. 1999. umire joj suprug, slikar Oton Gliha. 2002. na otoku Visu nastaje ciklus viških krajolika; u Zagrebu priređuje izložbu stakla. 2003. održana joj je velika retrospektivna izložba u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu i izdana monografija. 2004. Mila Kumbatović umrla je u Zagrebu, a sahranjena je na omišljskim groblju, uz sina Milena i supruga Otona Glihu.

Javna skulptura Mile Kumbatović postavljena je: 
ispred Zagrebačkog velesajma i u velesajamskom parku; na ulazu u JANAF u Omišlju; u Centru za kulturu "Pešćenica" u Zagrebu, gdje je i veliki mozaik; 
ispred hotela Haludovo u Malinskoj; u TVZ "Janko Gredelj"; u Tvornici tekstilnih strojeva u Zagrebu; u parku Gliptoteke HAZU u Zagrebu.


KOZMIČKA FIGURA, 1978., čelik, željezo, 30 x 16 x 16 cm, Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci



TANJA DEMAN
PRIČE O PROSTORU
5.5. – 19.6. 2016.
Kustosica izložbe: dr.sc. Rozana Vojvoda


Museum Library

Izložba Tanje Deman «Priče o prostoru», u organizaciji Umjetničke galerije Dubrovnik, otvorena je u četvrtak, 5. svibnja u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Atelijeru Pulitika.

Tanja Deman, koja se u svom radu bavi istraživanjem kolektivne psihologije i prostora, predstavit će fotokolaže iz serija Hramovi kulture (2014.) i Kolektivni narativi (2013.), te video rad Prebivalište praznine (2011.) koji problematiziraju strukture i područja artificijelnog i izgrađenog u odnosu na prirodu.


Arena

Serija Kolektivni narativi (2013.) bavi se različitim načinima  masovnog gledanja koji u sebi sadrži i ritualni moment (sportski i scenski spektakli) i njihovim arhitektonskim okruženjem u koje umjetnica uključuje element prirode. Hramovi kulture (2014.) tematiziraju različite javne institucije poput muzeja, knjižnica i galerija na način da ih se dekontekstualiziraju i stvara inačica njihova identiteta s određenim ironijskim predznakom.

Ubacivanjem prirodnog elementa u prostore rezervirane i određene za neku ljudsku aktivnost, Tanja Deman stvara pomaknute hibridne svjetove u kojima se stapaju dva različita konteksta; prostor kolektivnog čina gledanja koji podrazumijeva urbano nasljeđe i kontemplacija prirode koja podrazumijeva osamu.


Garden of Delight

Biografija:

Tanja Deman radi u mediju fotografije, fotokolaža, videa i instalacija u javnom prostoru. Rođena je u Splitu u Hrvatskoj. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Sudjelovala je na rezidencijalnom boravku u Nirox Fondation u Johannesburgu, KulturKontakt Austria u Beču, Atelierhaus Salzamt u Linzu, Kunstlerhaus Saarbrucken i Oberfalzer Kunstlerhaus Schwandorf u Njemačkoj i na studijskom boravku na Indiana University of Pennsylvania u SAD-u. Njezini radovi su izloženi na velikom broju izložbi, između ostalog u Muzeju suvremene ujmetnosti, Zagreb / Kunstmuseum Bonn / Museo Revoltella, Trst / Museum of African Design, Johannesburg / Danubiana Meulensteen Art Museum, Bratislava / The Central House of Artists, Moskva (CHA) / MUNTREF Centro de Arte Contemporáneo, Buenos Aires / Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka /  Collegio Armeno, Venecija / Pavillon Carré de Baudouin, Pariz / TENT, Rotterdam / Unseen, Amsterdam / International Film Festival Rotterdam.  Te na brojnim video i filmskim festivalima, uključujući Videonale 14; Kassel Documentary Film and Video Festival; Videoex Zurich i Video Dumbo u Eyebeam, New York. U 2015. godini Tanja Deman je bila pozvana da ostvari fotografsku instalaciju u javnom prostoru pod nazivom 'Sommerfreuden' na Ringturm tornju na obali Dunava u centru grada Beča.

www.tanja-deman.com


Orchard

 


 

RAZOTKRIVANJE TIJELA - DJELA IZ GALERIJSKE ZBIRKE

22.4. - 29.5.2016.

Autorica izložbe: Petra Golušić, više kustosica Umjetničke galerije Dubrovnik


Gabro Rajčević, Pod tušem, 1940.-1943.


Andrija Maurović, Studije plesačica, 1923.


Vlaho Bukovac, Studija satira

Izložba Razotkrivanje tijela - djela iz galerijske Zbirke bit će otvorena u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik u petak, 22. travnja u 19 sati i sadrži odabrana djela iz bogate muzejske Zbirke. 


Ivan Kožarić, Dječak koji sjedi, 1955.

Autorica izložbe Petra Golušić ovako je opisala izložbu: „djela pokazana izložbom Razotkrivanje tijela - djela iz galerijske Zbirke svjedoče čovjekovu potrebu za predstavljanjem nagog ljudskog tijela; pripadaju kraju XIX. stoljeća i protežu se tijekom drama XX., te zalaze u najnovije izreke. Objedinjen je izbor od 153 eksponata inozemnih i dominantno tuzemnih umjetnika Zbirke moderne i suvremene umjetnosti Umjetničke galerije Dubrovnik; a on uključuje slikarstvo, crtež, grafiku, kiparstvo i fotografiju. Isključen je motiv ogoljena tijela koji se primjenjuje unutar kršćanske ikonografije, te je predstavljeno 45 autora. Izložba zastupa i pojedine radove unutar stalnog postava Galerije - u prizemlju, na prvom katu i njegovoj terasi.“


Krsto Hegedušić, Finale 1945., 1975.


Milo Milunović, Ženski akt, 1950.-1955.

                                                                          Roman Petrović, Ženski akt, 1929.-1932.

Golušić je u katalogu zapisala: „Izložba omogućava uvid u djela čiji rukopisi bilježe senzibilni karakter duha koji tumači sebe samoga kroz oblike koji bivaju nerijetko postavljeni kao centralni / totemski. Pripovijeda se o temi koja se nameće čovjeku od početka njegovog likovnog stvaralaštva. Razotkriveno tijelo ili tek naznačeno predočava se kao onaj predio čovjekove percepcije koji je temeljan jer je osnovni element njegove egzistencije. Nagost tijela predstavlja metaforu koja po Heideggeru postoji samo unutar metafizike. Samim tim zastupaju se skrivena kodificirana značenja bez obzira je li riječ npr. o slici moderne ili nekom suvremenom izričaju. /…/ Uvijek je riječ o neprekidnosti tumačenja fragmenata opće misli pri čemu se ostvaruju predodžbe, vizije i oznake tijela koje pripadaju raznim praksama stvaralaštva. /…/ Umjetnici koji su imali hrabrosti u razotkrivanja tijela tvore zasebnu snagu otvorenih prostranstava. Događaju se razni prikazi značenjskih, ideoloških i vrijednosnih osnova; a proces oslobođenja tijela kreira intrigantno područje višeznačnog iščitavanja. /…/ Stvara se jedan teritorij u kojemu se jasno iskazuje kontinuiranost bilježenja, označavanja, interpretiranja i ogoljavanja – prisutnosti.“ 


Robert Farber, Bez dozvole za objavljivanje - Milano - Italija, 1989.

 Autori zastupljeni na izložbi: 

BORKA AVRAMOVA (1924 – 1993), BELIZAR BAHORIĆ (1920 – 2002), VLADIMIR BECIĆ (1886 – 1954), VLAHO BUKOVAC (1855 – 1922), JOSIP COLONNA (1911 – 2001), ZLATAN DUMANIĆ (1951), ROBERT FARBER (1944), HANS GASSEBNER (1902 – 1966), KRSTO HEGEDUŠIĆ (1901 – 1975), ŽELJKO HEGEDUŠIĆ (1906 – 2004), OSKAR HERMAN (1886 – 1974), BOGOSLAV KALAŠ (1942), NIVES KAVURIĆ KURTOVIĆ (1938), IVAN KOŽARIĆ (1921), FRANO KRŠINIĆ (1897 – 1982), FERDINAND KULMER (1925 – 1998), MILENA LAH (1920 – 2003), JOSIP LALIĆ (1867 – 1953), IVAN LOZICA (1910 – 1943), NIKOLA MARTINOVSKI (1903 – 1973), ANDRIJA MAUROVIĆ (1901 – 1981), MATO CELESTIN MEDOVIĆ (1857 – 1920), IVAN MEŠTROVIĆ (1883 – 1962), VALERIJE MICHIELI (1922 – 1981), MILO MILUNOVIĆ (1897 – 1967), NIKOLA NJIRIĆ (1921 – 2002), NENAD OPAČIĆ (1949), ĐORĐE ORAOVAC (1891 – 1955), PETAR PALLAVICINI (1887-1958), LUKŠA PEKO (1941), ROMAN PETROVIĆ (1896 – 1947), MIODRAG MIŠA POPOVIĆ (1925 – 2005), ZLATKO PRICA (1916 – 2003), KOSTA ANGELI RADOVANI (1916 – 2002), GABRO RAJČEVIĆ (1912 – 1943), MILOVAN STANIĆ (1929 – 1989), JOSIP ŠKERLJ (1941), DRAGO TRŠAR (1927), DRAGO TRUMBETAŠ (1938), PAVO URBAN (1968 – 1991), MILIVOJ UZELAC (1897 – 1977), FEDOR VAIĆ (1932 – 1987), JOSIP VANIŠTA (1924), ELSA WIELAND SCHMIDT VUČETIĆ (1880 – 1969)


Pavo Urban, Izazov, 1990.

 



PLAKATI - SVJEDOCI MEŠTROVIĆEVA VREMENA

16.3. -1.5.2016.


Ivan Picelj, ATELJE MEŠTROVIĆ, 1963.

Izložba plakata iz dokumentacijskih fondova Muzeja Ivana Meštrovića nastalih od 1960-ih godina do danas, naziva Plakati – svjedoci Meštrovićeva vremena čije su autorice Lana Majdančić, kustosica Atelijera Meštrović u Zagrebu i Tončika Cukrov, kustosica Muzejskog dokumentacijskog centra, otvorena je u Galeriji Dulčić Masle Pulitika u srijedu, 16. ožujka. 


Ivan Picelj, IVAN MEŠTROVIĆ, 1983.

Izložba donosi najbolja dostignuća dizajnera i fotografa koji su od 60-ih godina prošlog stoljeća pa do danas, kroz medij plakata, informirali javnost o umjetnosti Ivana Meštrovića i događanjima koja su je promovirala. Izložba je premijerno održana u Fotoklubu Split, a dubrovačka publika imat će privilegiju vidjeti i nešto proširenu varijantu originalnog postava.


Libor Fára, IVAN MEŠTROVIČ - 1863 – 1962 (1970.)

Prema riječima autorica, muzejski plakati razvijaju svijest o umjetničkim, povijesnim, estetskim, društvenim i tehničkim elementima umjetničkog događaja. Oni posebno prednjače u visini kvalitete svoje likovnosti. Upravo izložba o plakatu, koja će i sama proizvesti svoj plakat, na jednom mjestu pokazuje vrijedna ostvarenja vrsnih dizajnera i fotografa usredotočenih na umjetnost Ivana Meštrovića, te ukazuje na još jednu ulogu plakata, a to da je on svjedok vremena. Među dizajnerima koji su na svojim plakatima prikazivali Meštrovićeva djela i oblikovali vizualne identitete kako pojedinih izložbi tako i same ustanove, svakako treba istaknuti Ivana Picelja i Borisa Ljubičića za Atelijer Meštrović, a za Galeriju Meštrović to su Žana Siminiati, Gorki Žuvela i Viktor Popović. Također su zastupljeni autori Jure Amižić, Libor Fára, Mitja Koman i Slavoljub Lacković.


Mitja Koman, MEŠTROVIĆ, (1974.)

Umjetnici zastupljeni na izložbi:

Jure Amižić, rođen 1943. godine u Splitu. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Ivana Šebalja.13 Bavi se slikarstvom, grafikom, scenografijom i tapiserijom. Autor je dizajna deplijana i plakata za samostalnu izložbu Ivana Meštrovića s naslovom Izbor radova iz Ateljea Meštrović, održanu od 22. listopada do 22. studenog 1977. u Spomen-domu boraca i omladine Jugoslavije Kumrovečke galerije u Kumrovcu. Ujedno je i autor postava te izložbe.


Libor Fára (1925. – 1988.), češki dizajner, oblikovao je katalog i plakat za samostalnu izložbu Ivana Meštrovića koja je od rujna do listopada 1970. godine održana u Ljetnoj palači Narodne galerije u Pragu. Diplomirao je arhitekturu i dizajn na praškoj Umjetničkoj akademiji. Radio je filmske plakate, naslovnice knjiga i ploča, scenografiju i kostimografiju za kazalište, a od 1958. do 1970. grafički je uređivao novine Kazalište te bio grafički urednik gotovo svih kazališnih novina u zemlji.


Mitja Koman (1935.– 2002.) završio je Grafičku školu u Ljubljani. Godinu dana nakon toga počinje raditi u Grafičkom zavodu Hrvatske u Zagrebu, gdje do 1985. godine kao grafičar uređuje i oprema monografije. Poslije radi u Hrvatskome leksikografskom zavodu. Bio je član Fotokluba Zagreb, ULUPUH-a i dugogodišnji suradnik Fotoslužbe Hrvatskoga državnog arhiva.


Slavoljub Lacković (1936. – 1991.), akademski slikar i grafičar, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1964. godine, a poslijediplomski studij grafike završio je u klasi prof. Marijana Detonija 1967. godine. Bio je nastavnik likovnog odgoja u Osnovnoj školi u Rovišću pokraj Bjelovara, a uz to se bavio grafičkim dizajnom. Od 1968. godine izlagao je na brojnim skupnim izložbama u Bjelovaru, Zagrebu, Splitu, Vukovaru i drugdje. Slavoljub Lacković likovni je suradnik na katalogu, plakatu i pozivnici samostalne izložbe Ivana Meštrovića koja je postavljena u Gradskome muzeju Bjelovar u prosincu 1978. godine.


Viktor Popović: Rođen 1972. godine u Splitu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kod profesora Josipa Jordana 1996. Asistent je na Umjetničkoj akademiji u Splitu. 17. Grafički je opremio monografiju Gorkog Žuvele : Izmisliti sebe 2009. godine. Samostalno surađuje s Muzejima Ivana Meštrovića od 2008. godine.


Gorki Žuvela, rođen u Našicama 1946. godine, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kod profesora Miljenka Stančića. Od 1955. godine predaje na Studiju likovne kulture Sveučilišta u Splitu. Od 1997. godine predaje Slikarstvo na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu.18 Grafičkim dizajnom bavi se od 1947. godine. Pripada prvoj generaciji nove umjetničke prakse (1966. – 1978.). Imao je tri samostalne izložaba u Salonu Galić (1982., 1983. i 2003.).


Boris Ljubičić, IVAN MEŠTROVIĆ (1883. - 1962.), HRVATSKI KIPAR (2003.)

 


 

IVO DULČIĆ

MEDITERAN IVA DULČIĆA (1916.-1975.)  – IZLOŽBA POVODOM STOTE OBLJETNICE ROĐENJA

11.2. - 17.4.2016.

Organizatori izložbe: Umjetnička galerija Dubrovnik i Umjetnički paviljon u Zagrebu

Autor izložbe: akademik Tonko Maroević

Kustosica izložbe: mr. sc. Vesna Delić Gozze


Autoportret, 1944., ugljen

Zajednički projekt Umjetničke galerije Dubrovnik i Umjetničkog paviljona u Zagrebu, velika, retrospektivna izložba Mediteran Iva Dulčića otvorena je u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik u četvrtak, 11. veljače u 19 sati, nakon čega će izložba biti predstavljena u Zagrebu.

                                                                                   Dubrovačko ljeto, 1956., ulje na platnu

                                                                                        Stradun, 1950., ulje na platnu

                                                                                             Požar na otoku, 1970., ulje na platnu

Retrospektivna je to izložba povodom stote obljetnice rođenja Iva Dulčića (1916.-1975.), jednog od najznačajnijih hrvatskih slikara. Bit će predstavljen veliki broj umjetnikovih radova iz zbirki različitih kulturnih  institucija kao i privatnih zbirki. Posjetitelji će imati priliku vidjeti niz portreta, žanr-scena, urbanih prikaza i pejzaža. Dulčić je vrsni portretista podjednako uspješan u briljantnom crtežu i boji, kao i u psihološkom poniranju u karakter slikane osobe. U urbanim prikazima i pejzažima moguće je pratiti razvoj od klasičnog načina slikanja do vibrirajuće, koloristički zasićene plohe, gdje se motiv gotovo gubi, iako Dulčić nikada u potpunosti ne napušta figuraciju.

                                                                                             Crkva uz more, oko 1970., ulje na platnu

                                                                                                 Ježinci, oko 1965., tempera

Autor izložbe, Tonko Maroević ovako je između ostaloga u katalogu opisao umjetnikov rad: „Veličinu opusa Iva Dulčića teško je otprve sagledati, ali je sasvim lako - i na temelju nevelikog broja uzoraka - osjetiti njegovu specifičnu težinu, individualnu određenost i likovnu vrijednost. To je umjetnik što je kroz tri desetljeća iznimno intenzivnog stvaranja uporno gradio i uspješno izgradio prepoznatljiv osobni univerzum širokoga raspona, u kojemu je izrazio ljepotu svojih vizualnih doživljaja, žestinu svojih spoznaja, te uvjerenja i snagu svojega nezatomljiva i nesalomljiva etičkog impetusa. Pripalo mu je djelovati u nelakim vremenima estetičkih i ideoloških pritisaka, ali utoliko je značajnije njegovo sustavno provođenje stvaralačke slobode, pa razmicanje granica stilskoga ili trendovskog predznaka, te gotovo neobuzdano kretanje raznim disciplinarnim, tehničkim, motivskim i žanrovskim područjima.“


Na rijeci, oko 1955., gvaš


Portret Antuna Masle, 1965., ulje na platnu

Biografija:

Ivo Dulčić rodio se 14. kolovoza 1916. u Dubrovniku. 1934. završio je Klasičnu gimnaziju. 1935. upisuje Pravni fakultet u Beogradu, no većinu vremena provodi u Dubrovniku. 1937. prelazi studirati na Zagrebačko sveučilište, gdje apsolvira pravo, a 1941., nakon prethodnoga bezuspješnog pokušaja, upisuje se na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. 1943. mobiliziran je u tzv. prosvjetnu bojnu, u kojoj također slika i druži se s kolegama i prijateljima, posebno s Kožarićem, Jevšovarom, Švertasekom i Kinertom. Neposredno prije diplomiranja, 1946. godine dolazi u sukob s profesorom Tiljkom, a konfrontira se i sa zagovornicima “socrealizma”, te napušta Akademiju i vraća se u Dubrovnik. Neko vrijeme vodi malu slikarsku školu, a intenzivno prijateljuje s kolegama iz “dubrovačkog kruga”, slikarima Antunom Maslom i Đurom Pulitikom. 1948. prvi put izlaže na kolektivnoj izložbi ULUH-ove podružnice za Dalmaciju. Prvom samostalnom izložbom uspješno se predstavlja u Zagrebu 1950. 1951. posjećuje Veneciju, Firencu i Rim u društvu likovnjaka. Značajnu afirmaciju predstavlja poziv Ljube Babića da 1954. izlaže u grupi njegovih odabranih učenika. 1955. kupuje mali stan u Zagrebu, gdje će boraviti veći dio godine, ali ne napušta definitivno ni Dubrovnik. Nakon druge samostalne izložbe 1956. u Zagrebu po prvi put je uvrštavan i u selekcije nacionalnog slikarstva namijenjene prezentaciji u inozemstvu. 1959.  odvažuje se izvesti monumentalnu fresku Krista kralja u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja. Novo ostvarenje u tom kontekstu su vitraji za franjevačku crkvu na zagrebačkom Kaptolu (1960. – 1964.). Afirmiran kao kolorist pretežno enformelističke fakture, asocijativne motivike na samom rubu apstrakcije, jedanaestom samostalnom izložbom 1965. čini stanovit zaokret prema “novoj figuraciji”, izlažući brojne nadahnute portrete. Iste je godine zaslužio Nagradu Grada Zagreba, a 1968. u vlastitoj režiji objavljuje novu malu monografiju. U posljednjem desetljeću života iznimno je intenzivno Dulčićevo djelovanje na brojnim zadatcima zidno-ambijentalnog karaktera, češće u crkvenim, ali i u raznim društvenim prostorima, kako u zemlji, tako i u inozemstvu. Retrospektivna izložba u Modernoj galeriji održana je na prelazu iz 1969. u 1970. godinu. Ivo Dulčić je preminuo, nakon kratke i teške bolesti, 2. ožujka 1975. u Zagrebu.

                                                                                           Interijer, 1953., ulje na platnu




BOGDAN BOGDANOVIĆ
UKLETI NEIMAR 

2.2. - 13.3.2016.

Izložba velikog arhitekta, skulptora i teoretičara kulture Bogdana Bogdanovića pod nazivom Ukleti neimar, nastala u suradnji sa Austrijskim kulturnim forumom i Hrvatsko-austrijskim društvom Dubrovnik, postavljena u Galeriji Dulčić Masle Pulitika i Atelijeru Pulitika otvorena je u Galeriji Dulčić Masle Pulitika u utorak, 2. veljače. Izložbu je otvorila direktorica Austrijskog kulturnog foruma, Susanne Ranetzky.


Izložba je nastala 2012. godine, na inicijativu Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu, te u suradnji Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu, Arhitektonskog centra u Beču i Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII) iz Zagreba. Prva posthumna izložba velikog arhitekta, pisca, kipara, filozofa i profesora Bogdana Bogdanovića u Hrvatskoj održala se u Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, te u Puli u Društvu arhitekata Istre. U 2013. godini izložba je gostovala u Splitu, u Dioklecijanovim podrumima u organizaciji Hrvatskog udruženja likovnih umjetnika Split. Izložba se sastoji od panela i multimedijalne instalacije, koju je oblikovao multimedijalni umjetnik Ivan Marušić Klif.

Biografija:
Bogdan Bogdanović svojim je djelom obilježio XX.stoljeće: arhitekt i kipar osebujnog izraza koji je svoje inspiracije tražio i nalazio u drevnim civilizacijama pa se njegovo djelo ne da podvesti pod uobičajene interpretativne ključeve socijalističkog modernizma (iako je svojim djelom pokazao da i taj jezik razumije i cijeni njegove prednosti) – svoja je djela izvodio s kalafatima i kamenorescima, pregaocima i zanatlijama; pisac koji nam je ostavio brojna djela u kojima opisuje svoje izvore i nadahnuća s naročitim naglaskom na studije arhitekture i njenog odnosa s okolišem i ljudima; neumoran pedagog: kada je ukinuta Nova škola na beogradskom fakultetu, organizirao je studentsku neformalnu školu u Malom Popoviću.
Bogdan Bogdanović njegovao je specifično poštovanje spram okoliša u vrijeme kada su znanosti o okolišu tek počele dokazivati svoju bit.‘BB je postavio svoje epohalno pitanje o razvoju grada i njegova okružja još u ranim 70im: da li je moguće da još uvijek imamo to jedno jedino ime – grad – za potpuno izdiferencirane entitete poput Tokija i drevne Smirne… Generirajući pejzaže kao aktere urbane civilizacije, Bogdanović nam je ostavljao ogromno transnacionalno nasljeđe širom tadašnjeg suverenog političkog entiteta, danas regije Jugoistočne Evrope. Nasljeđe koja evropska društva tek trebaju naučiti poznavati i cijeniti’ (iz teksta kataloga, autorica Sonja Leboš).

 


 

TINA GVEROVIĆ

MORE LJUDI

15.1.2016. - 7.2.2016.

Kustosica izložbe: dr. sc. Rozana Vojvoda


Inventar, 2016.
instalacija s indigo bojanom odjećom i platnom 

U Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, u petak 15. siječnja u 19 sati, otvorila se samostalna izložba Tine Gverović, međunarodno priznate dubrovačke i hrvatske suvremene umjetnice. Izložba pod nazivom «More ljudi» uključuje radove koji na specifičan način, u aktivnom suodnosu s prostorom Umjetničke galerije Dubrovnik promišljaju mediteranski ambijent. Ideja Mediterana koja dopire iz njenih radova isprepliće se s kompleksnim idejama obale, kretanja / migracija, prožimanja koje umjetnica problematizira kroz različite medije: grafike, slike, instalacije, video i audio radove, te forme kratkih priča. Čitanje pojedinih radova ovisno je o složenom odnosu s cjelinom izložbe koja samim svojim tijekom predstavlja putovanje, otkrivanje, stvaranje niza asocijacija. 

                                                                     Iz serije slika Izaberi svoje vrijeme, 2007., akrilik na platnu

                                                                      Iz serije slika Na prvi pogled, 2006., akrilik na platnu

Biografija:
Tina Gverović je diplomirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, završila poslijediplomski studij na Jan van Eyck Akademiji u Maastrichtu u Nizozemskoj, te doktorirala na Middlesex Sveučilištu u Londonu.
Radovi Tine Gverović bave se pitanjima vezanim uz prostor, teritorij i identitet, te načinom na koji su ti koncepti vezani za izmišljeno i imaginarno.
Nedavne izložbe uključuju izlaganje u Raum mit Licht galeriji (Beč, 2015), Tate Britain (London, 2015), Tate Modern (London, 2014), Muzeju suvremene umjetnosti Beograd (Beograd, 2014), SE8 galeriji (London, 2013), i Garden of Learning - Busan Biennial (Busan, 2012).

                                                                     Tesirajući valove I-II, 2016., video, HD loop




VANJA RADAUŠ (1906. – 1975.): OD LJUBAVI DO SMRTI

Retrospektivna izložba povodom 40. godišnjice smrti i 110. obljetnice rođenja umjetnika
20.11.2015. - 10.1.2016.
Autor izložbe: mr.sc. Davorin Vujčić, muzejski savjetnik Galerije Antuna Augustinčića u Klanjcu
Kustosica izložbe: dr. sc. Rozana Vojvoda


Riba (iz ciklusa Zatvori i logori), 1969., bronca

Umjetnik temperamenta i vještine, Vanja Radauš je bio stvaralac neiscrpna interesa, erudit i žestoki polemičar, jedan od naših najplodnijih umjetnika XX. stoljeća. Ovom retrospektivom, Umjetnička galerija Dubrovnik sabire presjek njegova stvaralaštva; otvorenjem u 2015. godini obilježava 40. godišnjicu smrti, a završetkom u 2016. – 110. obljetnicu njegova rođenja.


Robijaš/Matija Gubec, oko 1940., terakota

Oko stotinu pedeset umjetnina (skulpture, medalje, crteži) je posuđeno od niza javnih kulturnih institucija (Gradski muzej Vinkovci, Gliptoteka HAZU, Arheološki muzej u Zagrebu, Hrvatski povijesni muzej, Hrvatski restauratorski zavod, Moderna galerija u Zagrebu, Galerija Klovićevi dvori) i od privatnih vlasnika, a jedna od zanimljivosti izložbe je da se neke skulpture po prvi puta predstavljaju publici.


Žena u raskoraku sa ribom, 1966., (odljev 1995.), bronca

Skulpture uključuju sve faze njegovog stvaralaštva, od skulptura nastalih tridesetih i četrdesetih godina, pa do poslijeratnih ciklusa kao što su Tifusari (1958.), Panopticum croaticum (Od 1959-1961.), Čovjek i kras (1961.-1964.), Krvavi fašnik (1965.-1966.), apstraktne oblike koji se polovinom 1960-ih godina pojavljuju u Radauševom opusu, ciklus Zatvori i logori (1969.) izrastao iz organičkih, apstraktnih oblika, te radove iz posljednjih godina kada oživljava sjećanja na djetinjstvo i Slavoniju. 


Šokica (Slavonka), 1953., kamen

Vanja Radauš je u kiparstvu ostavio snažan pečat u rasponu od medalje, komornih skulptura u terakoti, gipsu i kamenu, vosku i bronci, do spomeničke plastike. Svojim je kiparskim ciklusima otvorio dotad nepoznate vizure te se s pravom smatra jednim od najznačajnijih protagonista hrvatskog kiparstva XX. stoljeća. 


Tužilac (iz ciklusa Panopticum croaticum), 1959.-61., sintetska masa

Biografija:

Ivan (Vanja) Radauš rodio se 29. travnja 1906. u Vinkovcima, gdje je proveo djetinjstvo. Studirao je kiparstvo na Likovnoj akademiji u Zagrebu od 1924. do 1930. godine (Rudolf Valdec, R. Frangeš Mihanović od 1924.-1928., od 1928.-1930. Ivan Meštrović). U lipnju 1930. Radauš diplomira kiparstvo i ujesen putuje u Pariz. Socijalno osjetljiv i angažiran, Radauš se 1932. aktivno uključuje u rad Udruženja umjetnika Zemlja, što će se dalekosežno odraziti na njegov daljnji umjetnički razvoj. Od 1940. do 1943. radi kao nastavnik na Obrtnoj školi u Zagrebu. Po završetku Drugog svjetskog rata u kojem je aktivno sudjelovao, Radauš postaje dio vladajuće nomenklature s pripadajućim ulogama i dužnostima: 1945. je imenovan profesorom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (od 1954. do 1956. te od 1960. do 1962. bio je njen rektor, a 1963. dekan). Godine 1947. postaje redovni član JAZU; iste godine dodijeljen mu je naslov majstora – kipara te rukovodi novosagrađenom Majstorskom radionicom za kiparstvo na Zmajevcu u Zagrebu. 24. travnja 1975. u svom kabinetu na Zmajevcu počinio je samoubojstvo pucavši si pištoljem u srce. Sve okolnosti suicida nisu u potpunosti razjašnjene, što je uzrokovalo raznolike interpretacije i sumnje oko Radauševa samoubojstva koje traju i danas.



VIRTUALNI VODIČ